"BURN-OUT" sindrom ili sindrom profesionalnog sagorijevanja

Radite posao koji vas intelektualno ili fizički potpuno iscrpljuje? Taj pritisak je konstantan, odnosno imate osjećaj da ste stalno pod stresom, napeti i razdražljivi? Nakon dugog i napornog radnog vremena na poslu čeka vas još mnoštvo drugih obaveza (dodatno obrazovanje i školovanje, drugi posao, kućanski poslovi ili pak trening)? Nakon svega osjećate se umorno, bezvoljno i nezadovoljno, te taj osjećaj traje duže vrijeme? Ako su vaši odgovori na ova pitanja pozitivni i ako to traje duži vremenski period, tada imate dobrih izgleda da obolite od "burn-out" sindroma tj. sindroma profesionalnog sagorijevanja!

ŠTO JE TO "BURN-OUT" SINDROM?
"Burn-out" ili profesionalno sagorijevanje opisuje se kao niz tjelesnih i mentalnih simptoma iscrpljenosti, odnosno kao odloženi odgovor na kronične emocionalne i interpersonalne stresne događaje na ranom mjestu (Cooper, Dewe i O'Driscoll, 2001.). Odnosi se na specifičan tip napetosti koji odražava vjerovanje da su resursi koje osoba posjeduje da bi se suočila sa stresnim situacijama nedovoljni ili nepostojeći, što dovodi do osjećaja bespomoćnosti, umora, iscrpljenosti i kognitivnog gubitka (Lee i Ashforth, 1993.). Simptomi profesionalnog sagorijevanja najčešće se ispituju u zanimanjima čija je domena bavljenja mentalno i tjelesno zdravlje (medicinske sestre, liječnici, obrazovanje, upravljanje ljudskim resursima, vojska i policija) (Maslach, 1982.). Konstrukt profesionalnog sagorijevanja definiran je trima dimenzijama: emocionalnom iscrpljenošću, depersonalizacijom, te percepcijom smanjenog osobnog postignuća (Maslach, Schaufeli i Leiter, 2001.). Emocionalna iscrpljenost odnosi se na osjećaj osiromašenosti ili oslabljenosti emocionalnim resursima što na kraju rezultira gubitkom energije i slabošću. Depersonalizacija, često nazivana cinizmom, označava emocionalno distanciranje i gubitak idealizma u profesionalnom radu, što se najčešće iskazuje u negativnim stavovima osobe prema klijentima. Dimenzija percepcije smanjenog osobnog postignuća uključuje smanjenje osjećaja kompetencije i postignuća na poslu. Istraživanja često pokazuju povezanost između profesionalnog sagorijevanja i smanjene kvalitete i kvantitete učinkovitosti izvedbe na radnom mjestu ( Maslach i Jackson, 1984.)

POTISKIVANJE (INHIBICIJA) EMOCIJA
Ruminiranje se odnosi na sklonost ponavljanja misli, osjećaja i scena povezanih sa prošlim stresnim događajima i konflikt koji iz njih proizlaze, emocionalna inhibicija podrazumijeva supresiju otvorenog izražavanja emocija. Pennebaker iz svojih istraživanja pokazuje da potiskivanje traumatskih informacija i emocija zahtijeva mentalni napor koji povećava doživljaj stresa. Po njemu inhibicija emocija je nezdrava zbog dva razloga; prvo, ona služi kao kumulativni stresni podražaj, i drugo, sprječava kognitivno-afektivne procese asimilacije. Naime, stresni događaji koji nisu asimilirani ostaju u svijesti osobe kao neželjene i ponavljajuće (ruminirajuće) misli. U skladu sa Zeigarnik-efektom, ljudi su skloni pamtiti nedovršene zadatke (Karniol i Ross, 1996), pa neasimilirani stresni događaji ostaju u svijesti i dovode do takvih misli. Nadalje, istraživanja potvrđuju da ruminiranje o stresnim događajima dovodi do negativnih emocija te do kognitivnog i ponašajnog izbjegavanja uzroka stresne epizode (Janoff i Bulman, 1992).

KORELACIJE IZMEĐU FAKTORA STRESA I „BURN-OUT“ SINDROMA
Uz varijable emocionalne kontrole, u istraživanjima su ispitani i doživljaji stresnosti na radnom mjestu. Najranija istraživanja usmjeravala na ulogu faktora okoline na profesionalno sagorijevanje (Kahn, Wolfe, Quinn, Snoek i Rosenthal, 1964.; Maslach, 1982.), a posebno na doživljaj stresnosti vezan uz uloge na radnom mjestu, kao što su preopterećenost, konflikt i nejasnost radne uloge (Cordes i Dougherty, 1993.). Pri tome se pod preopterećenošću podrazumijevaju preveliki zahtjevi na radnom mjestu i vremenski pritisak. Konflikt uloga se odnosi na nesklad u očekivanjima drugih ljudi (kolega i nadređenih) i može se javiti između različitih i unutar jedne uloge (Schaubroeck, Cotton i Jennings, 1989.), dok se nejasnost uloge odnosi na nemogućnost predviđanja ishoda vlastite izvedbe i nedostatak informacija koje se odnose na ponašanja koja se od osobe očekuju, a vezana su za ulogu (Pearce, 1981.). Preopterećenost poslom, konflikt i nejasnost uloge često dovode do psihološke napetosti, negativnih emocionalnih i ponašajnih reakcija, kao što su nesigurnost, nezadovoljstvo poslom, smanjenje učinkovitosti i izraženije namjere da se napusti radno mjesto (Allen i Mellor, 2002;Burke, 2002; Schaubroeck, Cotton i Jennings, 1989.).

Doživljaj profesionalnog sagorijevanja često je ispitivana posljedica konflikta i nejasnosti uloge na ispitanicima različitih zanimanja, kao što su pravnici, nastavnici, žene u uslužnim djelatnostima te medicinske sestre i drugo zdravstveno osoblje. Istraživanja uglavnom potvrđuju opću pretpostavku da su povećani zahtjevi na radnom mjestu (npr. previše poslova u prekratkom vremenu), snažno i konzistentno povezani s profesionalnim sagorijevanjem, a posebno s dimenzijom emocionalne iscrpljenosti (Maslach, Schaufeli i Leiter, 2001.).

Stabilne osobine ličnosti su predispozicija osobi da vidi događaje na određen način koji mu može pomoći popraviti ili omogućiti proces adaptacije i njegovih psiholoških i tjelesnih zdravstvenih ishoda (Kaplan, 1996.). Najrazvijeniji je petofaktorski model ličnosti (Costa i McCrae, 1992.) po kojemu se odrasla ličnost može opisati u terminima neuroticizma (podložnost psihološkoj iscrpljenosti, nemogućnost kontroliranja nagona, potreba, sklonost nerealističnim idejama i nemogućnost nošenja sa stresom), ekstraverzije (dispozicija prema pozitivnim emocijama, socijabilnosti i visokoj aktivnosti), otvorenost (sklonost različitosti, intelektualna znatiželja estetska osjetljivost), ugodnost (sklonost interpersonalnom povjerenju i obzirnost prema drugima), savjesnost (upornost, organiziranost). Istraživanja su pokazala da osobe koje su više ekstrovertirane imaju manje simptoma profesionalnog sagorijevanja od osoba koje su visoko u dimenziji neuroticizma. Osobe sa visokim rezultatima na savjesnosti veća je mogućnost da će da će izvijestiti o osjećaju osobnog uspjeha. Što se tiče ugodnosti, što su veći rezultati na toj dimenziji manje je vjerojatno da će doći do depersonalizacije, a pritom će osjećaj osobnog uspjeha biti veći. Otvorenost će biti u negativnoj korelaciji sa simptomima sagorijevanja.

Rezultati istraživanja su pokazali da učitelji sa više od 10 godina iskustva pokazuju u većoj mjeri znakove emocionalne iscrpljenosti od onih sa manje godina radnog staža. Isto tako pokazalo se da su učiteljice koje su u braku više emocionalno iscrpljene od učitelja koji su također u braku. Značajna korelacija dobivena je između stresora na poslu, osobina ličnosti i dimenzija sagorijevanja. Emocionalna iscrpljenost i depersonalizacija značajno pozitivno korelira sa svim stresorima na poslu, a 7 stresora na poslu negativno korelira sa percepcijom osobnog uspjeha. Što se tiče osobnih varijabli, savjesnost ima pozitivnu korelaciju sa percepcijom osobnog uspjeha, i negativnu korelaciju sa depersonalizacijom. Neuroticizam pozitivno korelira sa emocionalnom iscrpljenošću i depersonalizacijom, a negativno sa percepcijom osobnog uspjeha. Ekstraverzija negativno korelira sa emocionalnom iscrpljenošću i depersonalizacijom, a pozitivno sa percepcijom osobnog uspjeha. Otvorenost negativno korelira sa depersonalizacijom i percepcijom osobnog uspjeha.

PREVENCIJA
Rezultati istraživanja potvrđuju koje osobine ličnosti pomažu suzbijanju mogućeg nastanka "burn-out" sindroma, te je iz toga moguće zaključiti koje mjere je potrebno uvesti u profesionalni i privatni život kako bi se preventivno djelovalo. Preporuča se kreirati izjavu svojih osobnih principa, gdje će ta izjava biti putokaz prilikom postavljanja i ostvarivanja vlastitih ciljeva. Izjava treba sadržavati odgovore na slijedeća pitanja: u što vjerujem, za što bih umro ili živio, do čega mi je strastveno stalo, po čemu želiš biti pamćen, što želiš biti za 5 godina, te da možeš koje ideje bi proveo u svijetu?

Primjenom nekoliko pravila kvalitetnije upravljati svojim vremenom:
• čitati selektivno,
• napraviti popis stvari koje želi danas, sutra ili za tjedan dana učiniti (pritom imati na umu svoje dugoročne ciljeve),
• držati sve na svojem mjestu,
• važne stvari obavljati jednu po jednu,
• male poslove ubacivati između važnih i obavljati više jednostavnih odjednom.

Važno je isplanirati vrijeme za nesmetano razmišljanje i vrijeme za opuštanje, te pokušati izbjegavati stalnu brigu, nikad ne odgađati obaveze, te pročitati barem jedan članak dnevno koji nema nikakve veze s našim profesionalnim usmjerenjem ili studijem. Uvijek završiti barem jednu stvar do kraja, ne pretrpavati se dnevnim obvezama, slaviti male pobjede. Aktivno sudjelovati u aktivnostima gdje ćemo graditi "emocionalne bankovne račune".

Ostale mjere za suzbijanje stresa, kao što su razvoj otpornosti na stres, te upotreba privremenih mjera reduciranja stresa isto tako treba naučiti primjenjivati. Otpornost na stres se može razviti pravilnom ravnotežom života (pravilnom raspodjelom vremena na duhovne aktivnosti, fizičke aktivnosti, obitelj, društvo, intelektualne aktivnosti, posao i kulturu). Fizičku otpornost stječemo bavljenjem sportom, kvalitetnom prehranom dok psihičku otpornost stječemo razvojem snažne osobnosti. Privremene mjere redukcije stresa su relaksacija mišića, duboko disanje, mašta i sanjarenje, ponavljanje (isprobavanje različitih scenarija i akcija), preoblikovanje (optimistično predefiniranje situacije).

ZAKLJUČAK
Današnji tempo života, brzine i količine informacija kojima smo bombardirani, broj obaveza, kratkoća rokova za njihovo izvršavanje u mnogome se razlikuje načinu života i okruženju u kojem je naš mentalni i emocionalni sustav razvijan te sukladno tome prilagođen. Tome u prilog ide i činjenica da se sa stajališta biološke građe osnovnih emocionalnih živčanih krugova, ono sa čime se rodimo, zapravo je ono što je davalo najbolje rezultate u posljednjih 50 000 generacija ljudi, ne posljednjih 500 generacija i nikako ne posljednjih pet (prema Goleman 1997.). Dakle, potrebno je zaključiti kako se mi sami moramo adaptirati na nove uvijete u kojima se nalazimo kako bi bili što je moguće uspješniji, zadovoljniji, zdraviji i dugovječniji.