Spas u izvozu znanja i uvozu radne snage

Hrvatsko građevinarstvo iduće godine, kažu »recesijske prognoze«, doživjet će, jednako kao i turizam, velike udarce. Država, naime, usporava, ili obustavlja velike infrastrukturne projekte, dok »zahvaljujući« sve skupljim kreditima, odnosno radnim mjestima u potencijalnoj opasnosti, u pitanje dolazi i kupovina novih stanova, a time i stanogradnja općenito. O tome nalazi li se hrvatsko građevinarstvo već u recesiji, razgovaramo s Rudolfom Romom, direktorom Sektora za graditeljstvo i komunalno gospodarstvo pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.

Država motor graditeljstva

– Graditeljstvo uvijek treba promatrati na duži rok. Na godišnjoj razini, trenutačno, svi parametri koji prate graditeljstvo u Hrvatskoj u cijelosti, govore da smo i dalje u uzlaznoj putanji – i u ukupnom prihodu, učešću u BDP-u, i po broju zaposlenih i po produktivnosti. Rezultat je to ulaganja stranih investitora u Hrvatskoj, zatim naših tvrtki, ali prije svega ulaganja države kao primarnog investitora u niskogradnju, odnosno infrastrukturne projekte.

– Država je do sada uistinu bila motor koji je vukao graditeljstvo, ali i niz djelatnosti koje o graditeljstvu ovise. Stoga smo se u HGK oštro usprotivili nekim ekonomskim analitičarima koji su tvrdili da država treba uvesti rigoroznu štednju. Štednja nam je svakako nužna, ali nipošto kad su u pitanju infrastrukturni objekti. Zaustavi li se lokomotiva, zaustavit će se čitav vlak. Mi smo za investicije koje će prije donijeti povrat, veće zapošljavanje i razvoj. Prije svega, tu mislim na rekonstrukciju željeznice, a vezano na to i luka, prometa općenito, mislim na turizam. Svakako, nužan je i završetak cestovnih pravaca te posebno kanala Dunav – Sava, koji će omogućiti i intenzivno poljoprivredno navodnjavanje, zatim znantno jeftiniji promet.

Projekti od, doslovno, životnog značenja, ne smiju se zaustavljati. Poznat nam je svima New Deal, princip kojem je bitno samo da se – radi. U Hrvatskoj graditi i ulagati treba u hrvatske komparativne prednosti – proizvodnju zdrave hrane, turizam. Financijska kriza općenito je u Hrvatskoj već prisutna, no mišljenja sam da će ju graditeljstvo, ne bude li dugotrajna, moći izbjeći. Riječ je o vrlo elastičnoj gospodarskoj grani koja se ugovara na duži vremenski rok.

Stanogradnja u krizi

Kad spominjete nužnost daljnjeg ulaganja u infrastrukturne projekte, koji će dati brzi povrat, kako se tu uklapa famozni Pelješki most?

– Što se nas graditelja tiče, svejedno nam je gradimo li Pelješki most, ceste, željeznice ili kanale, dok gradimo. Bez daljnjeg, Pelješki most nam je potreban i u smislu spajanja teritorija Hrvatske, no ispravna je odluka da ga se gradi usporeno. Treba ići u investicije u kojima je povrat novca brži, a osiguravaju i razvoj i zapošljavanje.

Hrvatsko građevinarstvo, kažete, u cijelosti je i dalje u uzlaznoj putanji, no što je sa stanogradnjom kao jednim od segmenata građevinarstva? Prodaje li se manje stanova nego prije, i što se u stanogradnji može očekivati idućih godina?

– Stanogradnja u Hrvatskoj za sada je jedina, kad je građevinarstvo u pitanju, zapala u krizu. Stanovi se sve teže prodaju.

Dakle, točno je da kupaca nema?

– Apsolutno točno. Davno smo najavljivali ovakav scenarij, daleko prije negoli je kriza uistinu i nastupila. Stanogradnja nam je, naime, rasla po stopi od deset posto godišnje, potražnja je bila relativno visoka, a krediti, također, relativno povoljni. S obzirom na nova događanja, prvenstveno sve skuplje kredite, sada je teško prodati 25.000 stanova sagrađenih u prošloj godini. Posebno ako je riječ o nekvalitetnim stanovima na lošijim lokacijama.

Kakve su vaše prognoze, hoće li recesija u građevinarstvu značiti i znatnije pojeftinjenje nekretnina?

– Samo će nekretnine na dobrim lokacijama i na obali općenito moći dizati svoje cijene, i lakše se plasirati na tržištu, dok će sve ostalo teško biti prodano, i morat će cijene spuštati. Mislim da je došao kraj eri nekontroliranog dizanja cijena, u kojoj su kvadrate poskupljivali svi – i kvalitetni i nekvalitetni. Svoju će cijenu, u porastu, i dalje imati »ograničeni resursi«, ilustriram, nekretnina na Jelačićevom trgu u Zagrebu, negdje u Dubrovniku ili na obali općenito, no sve ostalo će morati pojeftinjavati. Neke analize govore da su cijene pale za pet posto već prije financijske krize, a naša očekivanja govore o dodatnom pojeftinjenju od 15 do 20 posto. Problem su, naime, skupi »inputi« građevinarima, dakle cijene zemljišta i ostalog, zbog čega ni nekretnine u konačnici ne mogu svojom cijenom pasti za više od toga. Nerealno je od investitora očekivati snižavanje cijene za, recimo, 30 posto, jer bi si time osigurali – propast. Cijene će, da zaključim, u manjem postotku pasti, prvenstveno kod nekvalitetno sagrađenih stanova, i stanova na lošim lokacijama.

Nedostaje 15.000 stručnih građevinara

Znači li kriza u stanogradnji, i moguće graditeljstvu općenito, da će doći i do otpuštanja radnika?

– U niskogradnji bi moglo doći do problema ukoliko se ne bude plaćalo izvođačima. Tu će prvo stradati velike firme, a onda i njihovi mali kooperanti. Što se radne snage općenito tiče, državi niz godina iz Komore predlažemo kvote uvoza radne snage, pa smo tako za 2009. godinu iskazali potrebu za uvozom 7.500 građevinskih radnika. Prije par godina, kad smo pokrenuli pitanje nedostatka radnika u graditeljstvu, Hrvatska je imala preko 300.000 nezaposlenih, pa se taj naš zahtjev činio kao »hereza«, no predsjednik HGK Nadan Vidošević argumentirano je izašao s podacima koji su pokazali da Hrvatska uistinu nema građevinara, stručnih građevinara, počev od zidara pa sve do inženjera, makar su plaće u građevini relativno dobre.

Prosječna iskazana plaća od, prošle godine, 4.260 kuna jest loša, znatno manja od prosječne plaće u gospodarstvu, no stvarna plaća koju radnici dobiju »na ruke« nije loša. Zidar može zaraditi oko 7.000 kuna na mjesec. No zato što službeno manje građevinske tvrtke ljudima plaćaju samo minimalac, a ostalo daju na ruke, mladi ljudi u građevinu ne žele. Općenito je imidž građevine, kao profesije s najvećim brojem poginulih na radu, zbog teških vremenskih uvjeta u kojima se radi i ostalog – loš, pa se prema tome ravnaju i roditelji kad djecu upisuju u srednje škole.

Koliko građevinaca nedostaje Hrvatskoj?

– Još najmanje 15.000. Nemamo dovoljno radnika, a nedostajat će i inženjera, jer općenite populacijske projekcije govore o katastrofičnih milijun stanovnika manje u Hrvatskoj do 2050. godine. Zato je HGK nedavno i inicirao međunarodnu konferenciju o useljeničkoj politici, budući da je radnike koji nam dolaze iz inozemstva u Hrvatskoj potrebno i – zadržati. Hrvatska ima 104.000 zaposlenih građevinara, no tvrdim da nam ih treba još najmanje 15.000. Tu mislim samo na tvrtke, ne i obrtnike, kod kojih je zaposleno još između 30.000 i 40.000 radnika. Konferencijom o useljeničkoj politici pokušali smo vidjeti kako radnika iz inozemstva dovesti u Hrvatsku, i u njoj ga i zadržati, jer nam sada najviše građevinske snage dolazi iz BiH, pa radnik tri tjedna odradi u Hrvatskoj, a onda tjedan dana provede kod kuće, s obitelji, i tamo troši zarađeno. No puno više od kvalitetnije useljeničke politike, Hrvatskoj treba znatno kvalitetnija »domaća« populacijska politika, mjere s kojima ćemo ovdje potaknuti natalitetni rast. Mladima treba olakšati rješavanje stambenog pitanja, i cijelu ostalu »infrastrukturu«, dakle vrtiće, posao, škole, sve. Da odgovorim na pitanje o otpuštanjima, ako bi se kriza povećala i produljila, prvo će se smanjiti potrebe za stranom radnom snagom, a tek potom su moguća otpuštanja radnika.

Kamo nas takva »politika«, u kojoj privatni sektor diktira cijene nekretnina, vodi?

– Bili smo oduševljeni pokretanjem Poticane stanogradnje koja je dala svojih efekata. Koliko je POS za samo graditeljstvo dobar, dvosjekli je mač, jer s jedne strane operativa jest uposlena, no istovremeno POS-ovi stanovi obaraju prosječnu cijenu kvadrata na tržištu.

Izvoz je izlaz

Bude li većih problem u građevini, koja su moguća rješenja?

– Nama je jedini izlaz iz krize – izvoz. Tradicionalno, Hrvatska ima znanje u graditeljstvu, još iz vremena kad su jugoslavenski građevinari bili među vodećima u svijetu. Srećom, to je znanje ostalo, i u velikim se građevinskim tvrtkama prenosi i na mlađe generacije koje izlaze s fakulteta. Naš je prijedlog izvoz znanja, na način da Hrvatska vani radi projekte, vodi organizaciju izgradnje i nadzor, dakle da »izvozimo« znanje inženjera odnosno svih u rangu od poslovođe do inženjera, a operativno koristimo lokalnu radnu snagu. Tu nastupiti treba gospodarska diplomacija. Već smo prije pet-šest godina počeli o tome razgovarati, no dok god je u Hrvatskoj bilo dobro, o tome se nije htjelo razmišljati.

Po najavama krize, vodeće su hrvatske građevinske tvrtke ipak krenule u izvoz. Minimalni izvoz imali smo 2006. godine, kad je hrvatska građevina napravila radova u vrijednosti samo 128 milijuna dolara, da bi već prošle godine ta brojka bila povećana gotovo tri puta, na 326 milijuna. Najave za ovu godinu još su bolje, petnaestak vodećih hrvatskih građevinskih tvrtki intenziviralo je pregovore o novim poslovima, traže »kupce hrvatskog znanja« u inozemstvu. Time bismo mogli kompenzirati nedostatak sredstava i investicija u državi.