Kamo ide hrvatski turizam? Kome trebaju hoteli od pet zvjezdica

Svi smo nedavno pratili prosvjede protiv prekomjernog turizma na Mallorci, španjolskom otoku koji je ove godine primio skoro 20 milijuna turista na populaciju od manje od milijun ljudi. Majorčani prosvjeduju protiv nemogućih uvjeta života, nepriuštivih najmova, prenapučenih javnih prostora. Slična priča ove godine se događa u Firenci, gdje Emiko Davies piše da u gradu nestaju usluge za obične žitelje, a svaki dućan se pretvara u prodavaonicu sendviča. U Firenci to zovu „turismo mordi e fuggi“, odnosno „pojedi i bježi“, a podrazumijeva najezdu turista koji dolaze u grad na brzinu konzumirati par sličica koje su vidjeli na Instagramu.

Naši su mediji prenijeli ove priče, ali nisu ponudili komparativnu analizu s našom obalom. A ona izgleda ovako.

Godine 2022., prema Eurostatu, Balearski otoci su imali 56 turističkih noćenja po glavi stanovnika (to se zove turistička saturacija). Time su daleko iza grčkih otoka Santorinija i Mykonosa, koji su imali 110 noćenja po stanovniku. No, hrvatska obala kao jedna cjelina je također gora od Mallorce, s 66 turističkih noćenja po glavi stanovnika, čime je svrstana unutar pet europskih regija s najvećom turističkom saturacijom (Hrvatska je obala također bila druga po redu regija s najvećim apsolutnim brojem turističkih posjeta).

No to nije sve. Uzmimo za primjer Istru. Istra je regija s oko 200.000 stanovnika u kojoj je 2023. ostvareno 30 milijuna turističkih noćenja, odnosno ogromnih 150 noćenja po stanovniku. Otok Lošinj je 2023. g. imao nevjerojatnih 297 noćenja po stanovniku. Cijela Primorsko-goranska županija je 2023. g. imala 52 noćenja po stanovniku, a to je već sad na razini Mallorce. Ako uspoređujemo gradove, Firenca ima godišnje 44 noćenja po stanovniku. Dubrovnik je 2023. g. imao 91 noćenje po stanovniku, Split u usporedbi samo 21.

Naravno da je jedan mogući odgovor da su Hrvati politički lijeni i pasivni, i da se ne bore za svoja prava. Ali ja vjerujem da je jedan veliki faktor upravo razlika u vrsti turizma koju je Hrvatska uspjela kultivirati na svojoj obali. Mi imamo velikih 43% noćenja u obiteljskom smještaju, odnosno apartmanima, ‘privatnom smještaju’. Za usporedbu, na Mallorci 67,5% turista odsjeda u hotelima, 11,57% u kućama za odmor, a oko 5,5% u vlastitoj nekretnini.

Apartmane u Hrvatskoj, suprotno predrasudama, koriste uglavnom strani turisti. To su pretežito obitelji s djecom, a imaju ogromnu vjernost destinaciji, te je prosječnom turistu ovo već sedmi povratak na hrvatsku obalu. Dakle, naši turisti su obitelji koje se redovito vraćaju i odsjedaju kod domaćih obitelji. To u praksi znači puno stvari – da je turist nečiji gost, da ima domaćina, da ovdje živi relativno normalnim životom u mjestu, da je domaćin u blizini da ih ošpota ako gosti rade galamu ili smeće ili pale klimu; uglavnom, da postoji sto malih oblika društvene kontrole kojim se spriječava asocijalno divljanje ljudi koji samo prolete kroz neku fotogeničnu destinaciju.

Mi već godinama ljetujemo u istom otočkom mjestu čije mi ime ne pada na pamet staviti na internet. Radi se o malom mjestu gdje je smještaj moguć isključivo kod žitelja, u privatnom smještaju. Mjesto je maleno, bez automobila, bez fast fooda, bez jednog jedinog lokala koji svira glasnu glazbu. Dakle, dosadno za popizditi i savršeno za obitelji s malom djecom. Kako već godinama u mjesto dolaze isti gosti, puno ih se međusobno poznaje. Navečer odrasli sjede po konobama, a djeca trče po mjestu i igraju se žmurice. Gosti su uglavnom Nijemci i nešto Talijana, i vjerujem da je većina ovdje prvi put došla u vrijeme prije interneta, slučajno ili vođena usmenim preporukama. Danas je tamo skoro nemoguće nabasati jer apartman treba rezervirati godinu dana unaprijed – naime, skoro svi se gosti redovito vraćaju svake godine, i mjesto je svoj kapacitet popunilo. Mi već neko vrijeme pokušavamo produžiti boravak za tjedan dana, ali ne možemo, jer iza nas dolazi jedan Nijemac koji već 18 godina ljetuje kod naših domaćina, i to je gotova priča. Da su namjerno tražili način da izbjegnu “pojedi-i-bježi turizam” kakav opsjeda Firencu, ne bi našli bolji način.

Kad opisujem našu malu idilu prijateljima iz stranih zemalja, jasno mi je po njihovim pogledima da se radi o vrijednosti koju novac ne kupuje tako lako. ‘Dodana vrijednost’ koju ovaj odmor nudi je boravak u najsigurnijoj zemlji Europe, mir i tišina, pravi, istinski odmor za tijelo i dušu. Ambijentalni wellness. Mi konzumiramo kvalitetu svakodnevnog života u malom primorskom mjestu na hrvatskoj obali, sve ono što ova područja čini ‘plavom zonom’ dugovječnosti i zdravlja.