»Turističke« cijene voća i povrća diktira zelena mafija?!

Kako je moguće da je cijena voća i povrća ubranog u Ravnim kotarima na zadarskim tržnicama viša nego na tržnicama u Zagrebu? Kilogram bresaka, primjerice, na glavnoj gradskoj tržnici u Zadru ovih dana doseže cijenu od 15 kuna, dok se istodobno u Zagrebu prodaje po najviše osam kuna. A riječ je o istom voću uzgojenom u zadarskom zaleđu.

Prodavači visoku cijenu opravdavaju činjenicom da je Zadar turistički grad, a s druge se strane, žale se da ove godine turisti kupuju znatno manje nego prijašnjih godina. Je li im u interesu prodati robu ili su takve tvrdnje samo izgovor za što veću zaradu? Visoke »turističke« cijene voća i povrća prodavači, naime, drže cijelu godinu.

Ili, primjerice, ako kiša ne pada dvadesetak dana, cijena blitve doseže i 20 kuna po kilogramu, s opravdanjem da nema dovoljno vode! Posebna je priča s cijenama trešanja koja je ove sezone bila vrtoglava - 35 kuna po kilogramu - i nikako se nije spuštala. Jesu li prodavači ti koji nabijaju cijene dok se proizvođači žale da su otkupne cijene preniske ili je »kvaka« u nečem drugom? Stara je priča da cijene domaćeg voća i povrća na putu od proizvođača do kupca narastu nekoliko puta od cijene plaćene uzgajivaču. Između njih je niz otkupljivača i prodavača, od veletržnica do gradskih tržnica. Čini se da, sudeći prema izjavama prodavača na glavnoj zadarskoj tržnici, upravo oni zarađuju najviše.

»Ako sam ovaj limun jutros platio devet kuna po kilogramu, a prodajem ga za 10 ili 11 kuna, kolika je moja zarada? Gotovo nikakva, jer kad zbrojim sve troškove, ispada da ništa nisam zaradio. Mjesečna su mi davanja za obrt i štand oko 2000 kuna, plus 22 posto poreza, pa je lako izračunati i troškove i zaradu«, kaže jedan od najstarijih prodavača na tržnici. Dodaje da mu se jedino isplati prodavati vlastite proizvode, ali s obzirom na to da na štandu treba imati sve vrste voća, ono koje ne uzgaja, poput limuna, naranača i kivija, mora kupovati. Zato se, primjerice, na njegovu štandu mogu naći breskve po osam kuna jer ih uzgaja sam.

No, oni prodavači koji nemaju vlastita uzgoja, robu kupuju na Zelenoj tržnici, a tu su robu otkupljivači kupili izravno od proizvođača. U zimskom razdoblju opskrbljuju se uglavnom u tvrtki Koel u Gaženici koja ima hladnjače i gdje se prodaje voće i povrće iz inozemstva - od banana, manga i avokada do tikvica, krastavaca i rajčica usred zime. Osim Koela, postoje u Zadru još dvije tvrtke koje se bave prodajom voća i povrća: ZKM iz Škabrnje i Samirić.

Unatoč svim naporima i akcijama Ministarstva poljoprivrede i Državnog inspektorata, koje se poduzimaju posljednjih godina, »zelenoj mafiji« još se nije stalo na kraj. Ona uvijek pronađe ilegalne načine i kanale do proizvođača i prodavača pritom ostvarujući dobru zaradu, dok proizvođač dobije malo, a zadnji u nizu, kupac, plati previše. Nije stoga čudno da je na sceni stalna povika na trgovačke centre u čijim se prodavaonicama hrane prodaje i voće i povrće. Priče o nekvalitetnoj robi iz uvoza koja se tamo nudi, iako je na većini proizvoda istaknuta oznaka o podrijetlu uzgoja, uglavnom dolaze od »zelene mafije« koja u toj priči gubi dobar dio kolača. A građani, pritisnuti gospodarskom krizom i neimaštinom, sve više kupuju u trgovačkim centrima. Kolike su zapravo trgovačke marže na veleprodajne cijene voća i povrća, teško je utvrditi jer ih diktiraju razni mešetari, a usput ovise i o trenutačnoj ponudi svježih proizvoda, gdje također ima prostora za lov u mutnom, točnije, za visoku zaradu mešetara. Koji se, pak, žale da veliki robni lanci snižavaju cijene, a time i uništavaju razvoj veće proizvodnje.

Možemo li doista proizvoditi dovoljno za potrebe domaćih kupaca? Dok slušamo jadikovke kako nam poljoprivreda kaska za onom drugih europskih zemalja, uvozimo sve više voća i povrća. Hoće li nam se dogoditi priča kao s tulipanima, simbolom Nizozemske, koji to cvijeće uvoze iz Izraela!? Već, naime, uvozimo mandarine i naranče iz Španjolske i Grčke dok neretvanski uzgajivači ne znaju što će s velikim količinama tog južnog voća.

Jabuke u veleprodaji pet kuna, a na tržnici 15
Jasno je da će zbog besparice kupac radije kupiti španjolsku naranču po pet do šest kuna, a ne domaću za desetak kuna. Velike su i razlike u jabukama čija je prosječna veleprodajna cijena pet kuna dok je po maloprodajnoj i na tržnicama plaćamo od 10 do 15 kuna. Računica i objašnjenje vrlo su jednostavni: nakupci, prekupci i »zelena mafija« zarađuje na trudu onih koji su uložili najviše - uzgajivača - a ukupnu »transportnu« cijenu plaćaju - kupci. Često pak plaćaju i visoku cijenu za nekvalitetnu robu. Bude li se to mešetarima isplatilo, uskoro ćemo umjesto visokokvalitetnih bresaka iz Ravnih kotara jesti »umjetne« iz, primjerice, Španjolske.