Andreja Hanžek: Raditi za sebe je i predivno i grozno, ponekad i u istom satu

Andreja Hanžek više od dvadeset godina gradila je karijeru u najvećim hrvatskim FMCG kompanijama – od Vindije i Leda do Kraša. Zatim je, u trenutku kada je trebalo prihvatiti povratak staroj rutini koja joj se nije sviđala, rekla: NE, HVALA! Danas, zajedno sa suprugom, vodi Aresio d.o.o. i webshop floki.hr – specijaliziranu prodaju i distribuciju hrane i opreme za kućne ljubimce. Pokretački motiv? Bokserica Luna i njezin problematičan probavni sustav.

Na pitanje tko je Andreja Hanžek, dobivamo zanimljiv odgovor: „Teško mi je govoriti o sebi u trećem licu, pa ću se prebaciti u prvo. ???? Ja sam ekonomistica, diplomirala sam marketing na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 2002. godine. Odmah poslije diplome počela sam raditi u Vindiji, u prodaji – i ta firma mi je ostala važna i dan-danas, iako je puno vremena prošlo otkad sam otišla iz Vindije, jer sam tamo upoznala i svog supruga. Oboje smo tada bili na samom početku karijere.

Nakon Vindije, gotovo cijeli moj profesionalni život bio je vezan uz marketing i upravljanje brendovima u velikim FMCG kompanijama. Ledo, Kraš – to su firme u kojima sam provela više od petnaest godina, rasla od asistentice brend managera do direktorice marketinga i trade marketinga za sedam tržišta Adria regije. Poslije sam prešla u drugačiju industriju, u Nord Produkt, gdje sam isto vodila marketing. Ali osim te ‘poslovne’ Andreje, postoji i ona privatna – majka dvoje djece, stanovnica Samobora već deset godina (i to preseljenje iz Zagreba u Samobor mi je jedna od najboljih odluka u životu!), vlasnica bokserice Lune i strastvena obožavateljica putovanja. I sada tom popisu mogu dodati i poduzetnica.“

Kažete da ste u jednom trenutku promijenili prioritete. Ali isto tako tvrdite da je raditi za sebe ponekad i predivno i grozno. Kako to?
Da, ta rečenica zvuči kontradiktorno, ali savršeno opisuje poduzetništvo, bar onako kako ga ja trenutno doživljavam i osjetim na svojoj koži. Često kažem „Raditi za sebe je i predivno i grozno – ponekad i u istom satu.“ To nije metafora, to je često doslovan opis jednog prosječnog radnog dana. Predivno je kad zaključite partnerstvo s novim pet shopom, kada dobijete povratnu informaciju zadovoljnog kupca čiji je pas konačno počeo veselo jesti, kad vidite da brend koji gradite polako postaje prepoznatljiv. To je ispunjenje koje u korporaciji teško možete osjetiti na isti način.

A grozno? Grozno je zvati kupca koji ne plaća račune na vrijeme i tražiti naplatu potraživanja. Grozna mi je administracija i sve te ponavljajuće aktivnosti koje moraju biti obavljene, ali vas ni najmanje ne ispunjuju. Grozan je i osjećaj odbijanja kad kupac kaže NE – znam da je to sastavni dio posla, razumijem to racionalno, ali emocionalno… svaki put malo bocne. ???? U korporaciji uvijek imate tim, procese, kolegu koji preuzme dio tereta. U poduzetništvu ste vi i vaš partner, i sve je vaše – i ono predivno i ono grozno.

Nakon dugog rada u velikim sustavima odlučili ste pokrenuti vlastiti posao u industriji hrane za kućne ljubimce – distribuciju i prodaju specijalizirane hrane i proizvoda za ljubimce. To je zanimljiv primjer prijelaza iz korporativnog menadžmenta u poduzetništvo. Kada i zašto ova odluka?
Aresio smo osnovali 2023. godine, a webshop floki.hr pokrenuli smo početkom 2024. Ali priča počinje nešto ranije, i naravno, puno je osobnija. Konkretan okidač za odlazak iz korporativnog svijeta bila je promjena vlasnika firme u kojoj sam tada radila. Novi vlasnik težio je tome da se svakodnevni rad preseli u Zagreb, a ja sam već bila navikla na balans koji sam izgradila u Samoboru. Taj povratak u stari ritam – gužva, manje vremena za obitelj – prema mojoj percepciji bio je korak unatrag koji nisam htjela napraviti. I u tom trenutku sam si rekla onu poznatu rečenicu: Ako ne sada, kada?

Istovremeno, imali smo sasvim konkretnu poslovnu ideju koja je nicala iz svakodnevnog života – iz Luninih probavnih problema i mog istraživanja tržišta hrane za kućne ljubimce. Spojili smo privatnu i poslovnu priču i krenuli.

Preseljenje iz Zagreba u Samobor prije deset godina bila je moja transformativna odluka. Dok sam živjela i radila u metropoli, u toj korporativnoj gužvi, događalo mi se da ne primijetim na primjer kako se priroda budi. Doslovno – u jednom trenutku osvijestila bih da je drveće zazelenjelo, ali proljeće bi već prošlo, a ja ga ne bih doživjela. Sad primjećujem svaki korak izmjene godišnjih doba. To zvuči romantično, ali zapravo je pitanje prisutnosti – je li vas životni ritam toliko pojeo da ste prestali biti prisutni? Volim planinarenje i izlete u prirodu s obitelji i Lunom, rekreativno se bavim sportom, jako volim putovanja. I, moram priznati, značajan dio slobodnog vremena sam i „taksist“ svojoj kćeri Klari. Još je premala da bi samostalno išla na izvannastavne aktivnosti, pa je vozim. Ali sada, za razliku od korporativnih dana, imam vremena i za to – i to doživljavam kao privilegij, ne samo kao obavezu.

Godinama ste radili na razvoju poznatih brendova i proizvoda. Koliko Vam je to iskustvo pomoglo kada ste počeli graditi vlastiti posao – postoji li nešto što Vas je u poduzetništvu ipak potpuno iznenadilo?
Iskustvo iz Leda, Kraša i ostalih kompanija dalo mi je alate koje nitko drugi ne može dati – razumijevanje tržišta, rada s agencijama, media buyinga, trade marketinga. Kad gradite brand u velikom sustavu, učite na već akumuliranom znanju, a često i na tuđim greškama te na resursima kompanije. Ja sam imala privilegij učiti u kompanijama koje su bile lideri u svojem segmentu. Ali ono što me u poduzetništvu iznenadilo – i to iskreno nisam očekivala u toj mjeri – jest koliko je drugačije kad je sve vaše. U korporaciji donosite odluke, ali uvijek u okviru procesa, odobrenja, timova. Ovdje svaka odluka ima direktan i vidljiv učinak – dobar ili loš. Nema se kamo grešku skriti, ali nemate ni s kim dijeliti zasluge. Ta direktna veza između akcije i rezultata – uzbudljiva je i zastrašujuća.