Barbić: Uprava je dužna znati sve u društvu i ne može se pozivati da joj nešto nije poznato

Nezapamćena korporativna pljačka u Hrvatskoj u kojoj je najveća energetska kompanija Ina oštećena, što se zasad zna, za više od milijardu kuna na prodaji plina, ostavila je mnoge upitnike iznad glava. Ponajviše se postavlja pitanje kako je moguće da se u najvećoj kompaniji čije su dionice izlistane na burzi dogodi takvo curenje novca, a da nisu uočili Uprava, Nadzorni odbor, interne kontrole i revizije te vanjskih revizora.

Akademik Jakša Barbić, autor Zakona o trgovačkim društvima i neosporni autoritet na području prava društava, za Lider komentira što proizlazi iz propisa, ograđujući se da mu nisu poznati interni akti Ine pa stoga ne može govoriti o internoj organizaciji kompanije.

Načelo djelovanja organa dioničkog društva je, kaže Barbić, da uprava vodi poslove društva samostalno i uz vlastitu odgovornost, a nadzorni odbor uz ostalo nadzire cijeli unutarnji život društva.

- Nadzorni odbor ima i druge nadležnosti koje ovdje ne spominjem. Svi koji djeluju u društvu moraju to činiti jedino i isključivo u interesu društva. Stoga se odnos članova uprave i članova nadzornog odbora i dioničkog društva temelji na povjerenju. Svi oni moraju pokazati primjerenu pozornost u zaštiti interesa društva i ne smiju biti u sukobu interesa, a naročito ne tome pretpostaviti neki svoj interes ili interes nekog drugog pa ma tko to bio. Obveza im je da djeluju kao uredni i savjesni gospodarstvenici i čuvaju poslovnu tajnu društva – ističe Barbić.

Propust uprave

U dioničkom se društvo mora organizirati unutarnja kontrola koja prati cjelokupno poslovanje i uopće sve što se u društvu događa i o tome izvještava upravu. Uprava je dužna, kaže Barbić, znati sve u društvu i ne može se pozivati da joj nešto nije poznato. Mora se organizirati s pratećim tijelima (službama, izvršnim tijelima) kako bi mogla uvijek doći do potrebnih informacija.

- To ne treba banalizirati i zahtijevati da se zna baš svaka beznačajna stvar, ali svakako one koje imaju neki značaj za poslovanje, naročito za otkrivanje nepravilnosti u poslovanju. Ako se uprava poziva na to da joj nešto od važnosti nije poznato, to bi značilo da nije dobro organizirala unutarnju kontrolu, a to je opet njezin propust.

To nije lako postići u velikim trgovačkim društvima, ali ima načina da se to organizira i uprava se ne može opravdavati da to nije moguće. Moguće je unutarnju kontrolu organizirati i po pojedinim sektorima, područjima poslovanja i sl. Kako funkcioniraju velike multinacionalne kompanije globalnog značaja? Unutarnja kontrola o onome što nađe obavještava nadzorni odbor koji ima odbor za reviziju. Taj odbor pregledava izvješće unutarnje kontrole, raspravlja ga i preporučuje nadzornom odboru da ga prihvati ili ne prihvati. Tako se nadzorni odbor upoznaje sa stanjem društva – objašnjava Barbić.

Treba poći od toga, dodaje, da nadzorni odbor djeluje na temelju izvješća koja mu se podnose i nije u mogućnosti pregledavati pojedine ugovore i druge pravne poslove pojedinačno, naročito ne u velikim dioničkim društvima sa složenim poslovanjem uz izuzetak kada daje suglasnost na pojedine radnje uprave.

Nužna dobra organizacija unutarnje kontrole

Drugo je, kaže Barbić, ako mu se na neki posao skrene pozornost, tada mora u njega ulaziti, ali to očekuje od unutarnje kontrole. Moguće je i da mu na to skrene pozornost netko drugi, ali se od nadzornog odbora ne očekuje da bez naznaka koje mu dolaze pregledava sve ugovore društva.

- Zato je potrebna dobra organizacija unutarnje kontrole, a za to je odgovorna uprava. Nadzorni odbor se oslanja i na izvješća vanjskih revizora. Oni moraju primijetiti anomalije u poslovanju i o tome izvijestiti društvo te iznijeti ih na sjednicama uprave i nadzornog odbora prije nego što utvrde financijske izvještaje društva. Odgovorni su za ono o čemu izvješćuju. Odgovornost članova nadzornog odbora bila bi kad bi olako prešli preko naznaka da nešto u društvu nije u redu - kaže Barbić.

Naposljetku, ističe da članovi uprave odgovaraju dioničkom društvu za štetu koju pričine njihovi podređeni ako ne dokažu da su pokazali primjerenu pozornost u a) izboru osobe, b) davanju uputa kako da radi, c) nadziranju kako i što radi ili d) njezinu smjenjivanju ako ne zadovoljava na poslu. Ne postoji li propust u tome (krivnja), članovi uprave ne odgovaraju za štetu koju takva osoba pričini društvu jer je ona zaposlenik društva, a ne uprave. To su temeljna pravila, ali riječ je o vrlo složenom pitanju na koje se može odgovoriti samo na temelju okolnosti svakog pojedinog slučaja, zaključuje Barbić.