Cijena zaduživanja najpovoljnija od početka krize

Pad kreditnog rejtinga Hrvatske nije uzrokovao velike promjene u cijeni zaduživanja pa možemo zaključiti da je siječanj pravo vrijeme za izdavanje obveznica na međunarodnom tržištu. Ministar financija Slavko Linić istrčao je sa zaključkom da se povlači s tržišta i da će se zaduživati doma, međutim prema reakcijama tržišta nakon gotovo mjesec dana od pada rejtinga na razinu smeća za Hrvatsku nema značajnog povećanja kamata.

Štoviše, kad bi u siječnju izdali obveznicu velika je vjerojatnost da bi dobili najnižu cijenu od početka krize, pa bi se umjesto povećanja duga to moglo nazvati i reprogramom postojećih dugova po povoljnijim uvjetima. Danas bi bilo dobro vrijeme za pokrivanje jednih obveznica drugima i otplatu javnog duga, ali nismo takve sreće jer uz potrebe pokrivanja rupe konsolidirane države, koja se procijenjuje na otprilike 5,5 milijardi eura, odnosno više od 40 milijardi kuna, nema šanse da uzmemo toliki novac na tržištu. Ipak, ono što možemo uzeti je poveća tranša na međunarodnim tržištima. Najsvježiji podaci govore da se spread na najdugoročniju obveznicu, onu koja će na naplatu leći 2021. povećao za nekih 60 baznih poena na 300 bodova. Ta korekcija je minorna ako se u kontekst stavi pad kreditnog rejtinga na razinu 'smeća', ali citirajući Željka Lovrinčevića imamo 'sreću u nesreći što nam se pad rejtinga dogodio u vrijeme povijesno najnižih prinosa na tržištu'. I drugi analitičari su uvjereni da Linić mora izaći na tržište i iskoristiti priliku za povoljno zaduživanje. Da sada izdamo obveznicu na rok od deset godina mogli bi očekivati kamatu od 5,2 posto na američkom tržištu ili 5,4 posto na europskom tržištu. To je iznimno povoljno za domaću obveznicu koja se 2011. godine prodala za 6,375 posto, odnosno čak 100 baznih poena više nego što kamata iznosi danas. Likvidnost na tržištu je poprilično velika, što znači da ulagači imaju puno novca pa njegova cijena pada i to je prilika koju Hrvatska treba iskoristiti. Inače će država pokupiti sav novac koji postoji u domaćim bankama i na taj način onemogućiti privatnom sektoru da refinancira svoje obveze. To je jako opasno jer je udio loših kredita u tom dijelu kreditnog portfelja narastao na 25 posto, što znači da se svaki četvrti kredit drži nekvalitetnim i ne otplaćuje se na vrijeme.

Istovremeno, čak i krediti koji su služili kao pomoć tvrtkama koje imaju problema s podmirivanem tekućih obveza, poput onih iz Modela A, B i A+, nisu promijenili poražavajuću statistiku pa se svaki treći drži problematičnim. Uz takav problem s novcem kod privatnih tvrtki država ne bi smjela pokupiti veći dio novca koji im je dostupan, jer nijedna od tvrtki čiji su krediti u skupini loših sigurno neće uspjeti refinancirati obveze na stranom tržištu, što država ne samo da može nego i mora.