ČLANAK: Kompenzacije kao sredstvo "čišćenja" bilance u uvjetima opće nelikvidnosti

Financije se zasnivaju na novcu, a novac nastaje kao izraz potrebe za jednom vrstom "robe" koja će na jednostavan i brz način omogućiti razmjenu drugih roba. Pojava novca veže se uz pojavu viška proizvoda, a kao naprednije rješenje od do tada važeće "trampe".

Iako "trampa" kao termin djeluje zastarjelo, neki oblici "trampe" kod nas su se i do danas zadržali i to kao vrlo važan segment poslovanja. Uvođenjem izvještaja o novčanom tijeku, te isključivanjem obveze provođenja obračunskih plaćanja kroz žiro-račun još 2002. godine, Hrvatska se barem deklarativno približila zapadnom načinu poslovanja. No, obračunsko plaćanje s posebnim naglaskom na kompenzacije nije izgubio na značaju, čak bi se moglo reći kako je ulaskom u recesiju, ovaj oblik plaćanja postao vrlo atraktivan. Vjerojatno će se sada dežurni kritičari zapitati na koji način se obračunsko plaćanje može poistovjetiti s trampom, no, ova posljednja podrazumijeva razmjenu robe za robu, a obračunsko plaćanje u osnovi ima ili ustupanja ili zatvaranje međusobno dospjelih potraživanja iskazanih u novcu, stoga mi se posebice kompenzacije čine vrlo usporedivim s trampom.

Razloge ove pojačane atraktivnosti treba tražiti prije svega u uvjetima opće nelikvidnosti. U nedostatku novca posebice realni sektor traži načine kako bez gotovog novca istovremeno "zatvoriti" postojeće obveze i potraživanja. Osnova ovakvog odnosa prema obračunskom plaćanju, koje u svojoj osnovi jest plaćanje, prije svega je želja malog i srednjeg poduzetništva da preživi. Iako obračunsko plaćanje nije opcija koju bi poduzetnici svojevoljno odabrali ukoliko bi imali mogućnost izbora oblika plaćanja kao alternative, rijetki su oni koji su toliko "nezamjenjivi" na tržištu da isporuku svoje robe mogu uvjetovati isključivo temeljem plaćanja. Stoga se poduzetnici odlučuju za pokušavanje zadržavanja poslovnih partnera između ostalog i putem kompenzacija. Kako su prostori za međusobne usluge i proizvode koji poslovni partneri nude jedni drugima ponekad iscrpljeni, umjesto bilateralnih ugovaraju se višestruke kompenzacije.

Postupci izrade i provođenja višestrukih kompenzacija ponekad znaju biti složen i mukotrpan posao, a kako broj sudionika zakonskim odredbama nije ograničen, ovi lanci ponekad doslovce postaju trakavice.

Javni sektor u ukupnom plaćanju nema tako značajan broj obračunskih plaćanja. Osnovni razlog tome je činjenica da državna poduzeća za sada još nemaju naviku niti agilnost aktivnog traženja kompenzacijskih lanaca koja je prisutna u realnom sektoru. Razlog tome je upravo "nezamjenjivost" državnih poduzeća, drugim riječima, vrlo često monopolski položaj državnih poduzeća, zbog kojeg ni njihove uprave nisu bile primorane na ovaj način pokušati zatvarati svoje obveze i potraživanja. Kako svi domicilni zakoni o platnom prometu te obračunskom plaćanju na jednak način obvezuju sve pravne osobe, tako i javna/držana poduzeća mogu provoditi i provode kompenzacije.

Spremnost uprave svih pravnih osoba ključan je segment odnosa prema kompenzacijama u pravnoj osobi. Tako se već i ovako vrlo često komplicirana procedura izrade kompenzacijskog lanca može dodatno zakomplicirati zahtijevanjem originalnih pečata i potpisa ovlaštenih osoba od svih sudionika lanca, ili zahtjevom da upravo njihova pravna osoba bude posljednja u ovjeravanju lanca (pa je zgodno kada se dvije takve zadnje nađu u istom lancu).

Iako nisam zagovornik obračunskih plaćanja, mislim da bi se nagomilani dugovi državnih poduzeća upravo zbog njihove "nezamjenjivosti" na domicilnom tržištu mogli značajno smanjiti njihovim aktivnijim odnosom kako prema dugovanjima, tako i prema potraživanjima.

Financijski izvještaji koje državna poduzeća izrađuju trebali bi se u značajnijoj mjeri koristiti za poslovno odlučivanje. Upravo u vrijeme recesije poslovni izvještaji ukazuju na kretanje imovine, posebice one financijske, te bi u tom dijelu potraživanja morala biti korištena znatno češće kao sredstva zatvaranja postojećih dugova. Takvim analizama postiglo bi se "čišćenje" bilance, čime bi poslovni izvještaji bili realniji, ali bi i sam menadžment mogao donositi zrelije poslovne odluke. Iako je ovakav odnos prema poslovanju u realnom sektoru nužan, "nezamjenjivost" proizvoda i usluga koje državna poduzeća imaju dovodi ih u povlašten položaj, pa time imaju i nešto nižu razinu osjetljivosti na vapaje iz realnog sektora.

No, kako u prehrambenom, tako i u gospodarskom lancu sve su karike međusobno povezane, veza ponekad nije direktna, ali sasvim sigurno postoji, stoga slijedeći put kada vas nazove netko iz realnog sektora s molbom za kompenzacijom, prije nego mu postavite nekoliko dodatnih zahtjeva pod kojima ćete istu ovjeriti, razmislite jesu li baš svi ti dodatni zahtjevi stvarno nužni.

I vjerojatno se sada postavlja pitanje, zašto u tolikoj mjeri ustrajati na kompenzacijama upravo držanih poduzeća? Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan: prije svega oni su glavni generatori nelikvidnosti u državi s jedne strane, dok s druge strane nastojim potaknuti mjerodavne u državnim poduzećima na preispitivanje poslovnih odluka i aktivnije iznalaženje rješenja trenutnih situacija. Kompenzacije nisu dugoročno održiv model i vrlo vjerojatno će ih vrijeme staviti na mjesto koje im pripada, no, odnos kako prema kompenzacijama tako i prema bilo kojem drugom segmentu poslovanja, prije svega srčanost i proaktivnost, odnos je prema poslu koji u upravi državnih poduzeća nedostaje i dokle god to bude tako rezultat će biti nelikvidnost.

*Stavovi autorice ne odražavaju nužno stavove njezinog poslodavca.
Autorica je stručni savjetnik za analitičko-planske poslove u službi za javne financije Osječko-baranjske županije.