ČLANAK: Strateški plan kao temelj donošenja poslovnih odluka

Poznata je prispodoba o gospodaru koji je odlaskom na put povjerio svoje novce slugama. Svaki sluga dobio je jednako talenata da s njima upravlja do gospodarovog povratka. Prvi je sluga od jednog talenta napravio 5, drugi 10, a treći je svoje talente spremio jer je znao da je gospodar strog, pa ga nije želio naljutiti. Po povratku gospodar je pozvao svoje sluge i onom tko je stekao najviše, najviše dao, a onom tko nije stekao ništa oduzeo i ono što mu je bilo dano. Prispodoba ukazuje na potrebu vrednovanja ostvarenih rezultata kao primarnoj osnovi nagrađivanja.

U vrijeme krize, kada se "režu" rashodi, a prihodi nastoje zadržati, postavlja se pitanje kriterija po kojima će se nešto provoditi. Prilikom razmišljanja o smanjivanju državnih rashoda otvaraju se pitanja smanjenja državnog aparata, te smanjenja plaće kao oblika "ušteda" u državnom i lokalnim proračunima.

U svojoj analizi dr.sc. Anto Bajo(1) ukazuje na rast broja zaposlenih u administrativnim tijelima i korisnicima proračuna lokalnih jedinica u razdoblju od 1997. do 2008. godine za čak 80%. Jednako tako dr. Vojko Obersnel(2) govori o potrebi preispitivanja broja općina i gradova, te o potrebi spajanja istih na mjestima gdje su iste jedinice same sebi svrhom. No, ovo su problemi koji se sada spominju, jer u vrijeme krize gotovo svi nastoje ponuditi svoje rješenje problema. Sigurno je da problem organizacije administracije predstavlja problem, no, ona nije nastala sada u vrijeme krize i njeno rješavanje ne bi bilo dobro provoditi bez temeljite analize, jer su to odluke koje imaju dugoročne posljedica. Ocjene i procjene kako treba smanjiti administraciju su polurješenja sve dok se ne ponudi odgovor što s ljudima koji bi trebali biti otpušteni. Otkazi i zahvaljivanje na suradnji jesu najbolnija, ali ujedno i najjednostavnija rješenja, znatno je teže osmisliti mogućnosti zapošljavanja tih ljudi na kojima će znanja u koja je naša država uložila moći biti iskorištena. Drugim riječima potrebno je provoditi promjene, ali čitava priča mora imati smislen kako početak tako i kraj. Smanjuju se rashodi, ali istovremeno indirektno i prihodi jer će porast nezaposlenosti uzrokovati smanjenje kupovne moći, pad potrošnje,a tako i punjenje proračuna.

Još jedan preko-noćni projekt je projekt punjenja državnog proračuna kroz poreze. Iako se već godinama priča o potrebi preispitivanja poreza, te što i koliko oporezivati, donošene su odluke o uvođenju tzv. "poreza solidarnosti". Ideja uvođenja ovog poreza je dodatno punjenje državnog proračuna, kroz uvođenje posebnog poreza na plaće, mirovine i druge primitke plaća po stopi od 2% i stopi od 4%. Analizirajući neka obilježja "kriznog poreza" mr.sc. Ivica Urban(3) ukazuje na činjenica da dobar porezni zakon mora voditi računa o graničnoj poreznoj stopi. Ukoliko je ista viša od 100%, veća porezna osnovica u konačnici daje veći porez, ali i manji dohodak, što nije dobro, jer u konačnici dovodi do re-rangiranja. Drugim riječima za bolje plaćen posao u konačnici možete ostvariti manji dohodak ako ste u određenim dohodovnim intervalima. Bolje plaćen posao trebao bi biti ekvivalent za odgovornije, radno mjesto, što nas ponovno dovodi do pitanja sustava vrijednosti.

Činjenica je da kriza traži odricanja. Sigurno je da ju svi direktno ili indirektno osjećamo, no svaka odluka vlade, posebice ona u obliku zakona, nosi svoju poruku. Nisu dobre poruke iz kojih nije jasno vidljivo kako su poslovni rezultati, odgovornosti i uspješnost u obavljanju posla ključni. Oni trebaju biti vrijednosti koje se njeguju i razvijaju, jer bi oni trebali, mogli i morali donositi poslovne odluke koje bi nas iz situacije u kojoj se danas nalazimo izvesti.

No, u vrijeme kada su gotovo sve prognoze loše, događa se i nešto dobro. Revoltirani poslovnim odlukama stručnjaci su počeli glasnije govoriti o problemima, kritizirati i nuditi rješenja. Kada se prisjetimo vremena dadaizma u kojem je svaka izrečena misao bila dobro došla, jer se iz čitavog niza izgovorenih riječi izvlačilo ono najbolje, vrijeme krize bi trebalo iskoristiti, pa sve analize, komentare i stavove staviti na procjenu struci, tako bi se dobila najbolja rješenja. Najlošije što u ovoj situaciji možemo napraviti je u brzini donositi odluke za koje nisu utvrđeni dugoročni efekti koju će isti polučiti, jer bi nas iste mogle dovesti dublje nego što jesmo.

I kako stvari stoje, MMF mi se sve više čini, kao ne tako loša ideja. Koliko god ova ideja bila nepoštena prema svim onim stručnjacima koji već mjesecima vode Don Kihotovske borbe s vjetrenjačama, a koji sada dolaze na svoje, jer ih konačno primjećuju i uvažavaju, čini se kako domaća struka još uvijek nema autoritet kakav ima MMF.

*Stavovi autorice ne odražavaju nužno stavove njezinog poslodavca.
Autorica je stručni savjetnik za analitičko-planske poslove u službi za javne financije Osječko-baranjske županije.

(1) Bajo, Anto:"Struktura zaposlenih u lokalnim jedinicama" dostupno na http://www.ijf.hr/newsletter/43.pdf
(2) Obersnel, Vojko :"Dokidanje neuspješnih gradova i općina širilo bi prostor uspješnim" www.liderpress.hr
(3) Urban, Ivica "Neka obilježja "kriznog poreza", http://www.ijf.hr