Dalmatinski hosteli pred zatvaranjem: ‘Nitko ne ulazi, a režije dolaze. Još malo pa ključ u bravu‘

- Bili smo otvoreni cijelu koronu, imali smo nekoliko ljudi. Neki već imaju radne vize, neki dozvolu boravka, trojica se ne mogu vratiti kući zbog zatvorenih granica... Prošli tjedan došlo mi je troje Hrvata, ovih dana jedan od njih se vraća. Čak su bile dvije strankinje, studentice u razmjeni, koje su do tada boravile u Zagrebu. I jedna žena iz Crne Gore. I to je to. To je doslovno na kapaljku, ne mogu se pokriti ni režije - nemoćno sliježe ramemima Dora Mišurac, vlasnica dvaju splitskih hostela.

Jedan je "Old Town" u Getu, drugi "Outlanders Tribe" u Gajevoj ulici, u blizini OŠ "Marjan". Posao joj je stao, ne stao – nema ga i ne zna kako će preživjeti sezonu 2020., kao ni rijetki vlasnici hostela u nekoliko većih dalmatinskih gradova, koje smo uspjeli kontaktirati. Telefoni su zamrli, većina ih je zatvorena. A mnogi će takvi i ostati.

"Osoba koju ste nazvali isključila je telefon ili trenutno nije dostupna, pristup biranom broju privremeno nije dopušten" ili izbacivanje linije u startu daje do znanja kako su hosteli, narodski rečeno, pali na koljena.

- Otkazano je sve što je bilo za kraj trećeg, cijeli četvrti i peti mjesec. U šestom, sedmom i osmom je bilo nešto malo rezervacija, jedino je Ultra bila puna, nekih 80 posto, ali kako je neće biti, lagano kreću otkazivanja. Trenutačno smo još na zimskim cijenama od nekih deset eura za spavaonicu, 15-20 eura za privatnu sobu. Još nismo dirali cijene za ljeto, ali koliko sam razgovarala s kolegama, mislim da ćemo ići dolje nekih 10-15 posto. Ljeti je krevet u spavaonici 180-200 kuna, malo i više, ovisno o lokaciji. Govorimo o ležaju u četverokrevetnoj ili šesterokrevetnoj spavaonici. Sve je tako nepredvidivo, odluke se donose iz tjedna u tjedan. Teško je govoriti o strategiji za cijelo ljeto – kaže nam Dora, napominjući kako vlasnicima splitskih hostela, zbog velike konkurencije, posljednjih godina rezervacije stižu tjedan ili dva prije dolaska gostiju, čak i dan prije ili na sam dan dolaska.

Zato, poput mnogih, i dalje ne gubi nadu da će mladi ljudi iz inozemstva u mjesecima koji dolaze ipak posjetiti Split i zatrebati njihove usluge. Iako je prije nekoliko dana na internetu osvanuo oglas kako se za 1500 eura iznajmljuje poslovni prostor od 140 kvadrata u centru grada, na vrhu Pazara, ("u prostoru se nalazi hostel, isti se može prenamjeniti u drugu djelatnost"), nije još čula da joj kolege odustaju od posla. Neki su odlučili otvoriti vrata svojih hostela 1. lipnja, drugi će pak oprezno u sezonu s 1. srpnja.

- Svi govore kako dolaze Česi i Slovenci, ali to nisu gosti hostela. Nama dolaze Amerikanci, Kanađani, Australci, Englezi... Dakle svi koji trenutačno ne mogu doći avionom. Oni čine 70 posto našeg prometa, ostali su Azijati, nešto Južnoamerikanaca i Europljana. Moramo raditi restrategiju... Do sada mi je cijeli marketing počivao na gostu koji voli iskusiti rafting, popiti i otići na pub crawl, a sad mi dolazi Hrvat koji je tu na poslovnom putovanju. Obraćamo se potpuno različitom profilu gostiju, koji i sami imaju drukčija očekivanja – objašnjava Dora, ističući kako je na sto muka zbog nepostojanja preciznih mjera za hostele ("dobili smo upute kao i hoteli i njih se pridržavamo"), te cijena najma, koje će je, pribojava se, ugušiti. A 90 posto hostela u Splitu je u najmu.

- Stalno dezinficiramo cijeli prostor. Sve to nije problem kad nema ljudi. Ali mislim da su na nas malo i zaboravili, smetnuli s uma da postoje mjesta gdje se druže ljudi iz različitih krajeva svijeta. Ipak, sumnjam da ću imati potrebu za prorjeđivanjem broja ljudi u zajedničkim spavaonicama. Naprosto neće biti toliko gostiju. Za sada to još nije problem... Dobili smo upute za dezinficiranje i postavljanje oznaka za distancu, a rečeno nam je i da osoblje svima mora mjeriti temperaturu. Iskreno, i ne znam koje osoblje, jer ne znam koga ćemo uopće moći zaposliti. Mislim da ću na kraju sama morati voditi jedan hostel. Spavat ću na kauču... Nemamo mi zaliha za dugotrajne gubitke. Svi smo mi mali obrtnici, možemo preživjeti možda dva ili tri mjeseca i onda ključ u bravu. Jedini način opstanka je da cijeli hostel vodim sama i da živim tamo kako bih mogla pokriti sve tri smjene. I da se, ako mi gost pozvoni u tri ujutro, mogu probuditi i primiti ga – govori Dora, potvrđujući kako joj je do sada pošlo za rukom od jednog vlasnika prostora dobiti 30 posto niži najam ("ali i tako će biti prilično teško"), dok s drugim još pregovara.

Njezina prijateljica Antea Ćurin u Splitu vodi dva hostela - "Backpackers Fairytale” u Istarskoj i "Wonderful World" u Radmilovićevoj ulici. Prvog je otvorila prije devet godina i vrata mu ne nikako ne zatvaraju, drugog, već šestu godinu, obično u pogon stavlja 1. svibnja, ali je sada u fazi mirovanja.

- U "Fairytaleu" imam jednu curu koja je ostala tamo, ali nema gostiju. Cijene su spuštene tridesetak posto, kod nas je trenutno najjeftiniji krevet 70 kuna – kratko će Antea, priznajući kako ne ulaže neku veliku nadu u sezonu. Mail s upitom o preciznim mjerama za zajedničke spavaonice davno je uputila Hrvatskoj gospodarskoj komori, odgovor nikada nije dobila. Razumljivo joj je što neki kolege već odustaju - najmovi su ogromni, a gostiju nema.

I telefoni dubrovačkih hostela su zanijemili. "Old Town", "City Walls", "Cocoon"..., nemamo sreće. U hostelu "Dubrovnik" slušalicu podiže njegov vlasnik Denis Čulić čudeći se našoj upornosti.

- Skoro nitko ne radi, možda neki tek rijetki koji misle da će biti posla. A neće ga biti. Ono na vijestima su informacije za budale. Da netko može povjerovati da će gosti doći na način "otvorit ćemo koridore"?! Ekonomska situacija je u cijelom svijetu katastrofalna. Devedeset posto gostiju u Dubrovnik dolazi avionom, a aviona nema niti će ih biti. Avioprijevoz će se, prema nekim informacijama, oporaviti tek 2024. i vratiti na razinu 2019. Gosti u mom hostelu su 90 posto iz Velike Brianije, iza njih su Australci, a svi ostali su 4-5 posto – nabraja Čulić, rezolutno odgovarajući na upit hoće li raditi.

- Ma kakvi, nema šanse. Pa nisam budala! Tko će rezervirati? Pa ja moram upaliti bojler od 5000 litara, to mi je svaki dan 1000 kuna samo tople vode. Da ga upalim, a da ga nitko ne koristi. Za koga? Na vijestima govore kako u Hrvatskoj boravi 30.000 gostiju. To su vam ovi političari koji dođu u Dubrovnik, spavaju u hotelima, pa su prijavljeni. Ili Slovenci, koji mahom imaju kuće po Hrvatskoj. Ma dajte, molim vas – uzrujano će Čulić.

- Svatko tko je normalan misli ovako. Jedino nadobudni političari misle suprotno ili jadni ljudi koji su digli kredite, uredili, pa sad moraju bankama vraćati novac i misle kako će im netko doći. Takvi će sami sebe ukopati. E, njih mi je istinski žao... Bolje bi im bilo da prelome i odustanu. Nema tu nikakve logike – Amerikanci, Australci i Britanci neće doći. Nema šanse. Završio sam ekonomski fakultet, sjećam se, prva lekcija mi je bila da hotel, kako bi poslovao na nuli, šest mjeseci mora imati 100 posto popunjenost ili 365 dana 50 posto. Hostel "Dubrovnik" je, srećom, moje vlasništvo, zgrada moga djeda, pa ne plaćam najam. Samo struju i ostalo što potrošim. Imam dvije gospođe koje rade s nama i imaju plaću cijelu godinu, neka nismo sve to vrijeme otvoreni. Ali neka, nije mi žao, davat ću im plaću dok god su žive. Dobro, neću moći ako ova kriza potraje dovijeka, ali mogu im dati plaću sljedećih pet, šest godina – gorljivo će Čulić, priznajući kako ga obuzimaju crne misli produži li se ova priča s koronom.

- Ako virus ostane, budućnost za hostele neće biti bajna. Dijele se sobe, kupaonice... Nestat će takva kultura življenja, možda zauvijek bude gotovo s hostelima.