Drži nas to što na tržnici odmah dobijemo gotovinu

Obitelj Đalok iz Gunje već se trideset godina bavi povrtlarstvom. Obrađuju 25 hektara zemlje, a na oko dva hektra zastupljeno je povrće. U plasteniku uzgajaju rasadu, a sve ostalo je na otvorenom. Prednjače rajčica i paprika, a tu su i krastavci, brokula, cvjetača, kupus, mrkva, peršin... Povrće prodaju na kućnome pragu i na županjskoj tržnici, gdje imaju stalne kupce, ali odlaze i na tržnicu u Vinkovce, nekada i u Osijek.

- Kada smo prije tri desetljeća krenuli s proizvodnjom povrća, to je bio vrlo rentabilan posao i ne može se uopće uspoređivati sa sadašnjom situacijom - kažu supružnici Mara i Ivan.

Dodaju da je danas vrlo teško opstati, velika je borba za tržište i svakog kupca, prije svega zbog trgovačkih lanaca i nelojalne konkurencije. Kupcima je, napominju, lakše “peglati” karticu u šoping-centrima nego prodavačima na tržnici davati gotovinu. A sve veći problem u bavljenju povrtlarstvom je i pronaći radnike koji će pomagati u sezonskim poslovima.

– Ljudima je danas draže primati socijalnu pomoć nego ići zaraditi kunu, i u to smo se uvjerili. Jednostavno ne žele imati bilo kakvu odgovornost i odlaziti na posao radi nekoliko stotina kuna koliko bi u obitelji mjesečno dobili više od iznosa socijalne pomoći - kaže Ivan.

Radije “u čaršiju”

A i blizina susjedne BiH uzima svoj danak. Dugogodišnja je praksa Gunjanaca i stanovnika Cvelferije ići u Brčko, u “čaršiju na pijacu” i ondje se opskrbljivati voćem i povrćem.

- Pred kućom izložimo svježe ubranu rajčicu ili papriku pokraj koje prođe na desetke bicikala i ni jedan se ne zaustavi da kupi i kilogram. Svi odoše preko granice i tamo kupuju. Radije će tamo platiti i skuplje, ali ne daj Bože da nama ostave koju kunu, da nećemo još uznapredovati! - komentira Ivan.

Unatoč svim poteškoćama, Đolakovi se ne predaju, svakodnevno ulažu maksimalan trud i napor i vjeruju da će kvalitetom svojih proizvoda, a što većina kupaca ipak prepoznaje, zadržati svoje mjesto na tržištu. Ističu da je naplata vrlo bitna jer kad novac redovno pristiže, može se normalno funkcionirati i organizirati posao.

- Danas povrće uberemo, pripremimo i ujutro rano odvezemo na tržnicu. U podne imamo gotovinu u džepu, i to nam puno znači. Radili smo ranije i s trgovačkim lancima, predavali ga u Vinku, Plodine i drugima, ali tu su rokovi plaćanja 60 ili 90 dana i nudi ti se sve ostalo samo nema novca. I to je jako nezahvalno - pojašnjavaju gunjanski povrtlari.

Napominju da je povrtlarstvo jako zahtjevan posao, zahtijeva znatna ulaganja i tu nema kampanjskog rada, bez kontinuiteta nema uspjeha.
Tužili zbod odštete

Prije poplave obitelj Đalok bavila se i voćarstvom. Na 3,5 hektara voćnjaka imali su čak 3500 stabala jabuka i šljiva, voćke su bile 10 godina stare, u punom rodu. Sve su stradale u poplavi, ni jedna nije preživjela. Posjeduju nalaz i mišljenje sudskog vještaka kojim je utvrđena 100-postotna šteta i jedino je rješenje podizanje novog nasada.

- Štetu smo prijavili u Općini i dobili odštetu od 70 lipa po stablu, mislim da ne može biti veća sramota. A možete zamisliti koliki je to bio posao, koliko je samo truda i novca uloženo u 10-godišnje odgajanje voćnjaka. Obeštećeni smo što se tiče ratarstva, ali za stoku, mehanizaciju i višegodišnje nasade nismo dobili ništa. Zato smo bili prisiljeni tužiti državu i tražiti naknadu štete jer nam je samo šteta na nasadu voćnjaka procijenjena na 700 tisuća kuna - kaže Ivan.

Bez točnih evidencija - kazna

Kao dodatno opterećenje ističu i administraciju.

- Kada krenemo od kuće na tržnicu, moramo voditi točnu evidenciju koliko smo čega natovarili jer ako nas zaustave u putu i nemamo papir, slijedi kazna. I kada krenemo kući moramo ponovno popisati što smo sve prodali, po kojoj cijeni i koliko čega vozimo natrag. To se odnosi na nas registrirane OPG-ove koji smo dobili certifikate, i sada nas se konstantno kontrolira, a primjerice prodavače iz susjedne bosanske Posavine koji su redovno na županjskoj tržnici nitko ne kontrolira - napominju Đalokovi.