Espírito Santo: Kako je propao ‘portugalski Agrokor’

Premda portugalski koncern Espírito Santo nije bio poznat široj javnosti, svi ugledni poslovni mediji posvetili su njegovu krahu 2014. popriličan broj stupaca jer je bila riječ o vrlo zanimljivu slučaju strelovita pada golema carstva u samo nekoliko mjeseci. Iako taj slučaj ima niz velikih razlika u odnosu na Agrokor, postoji i nekoliko temeljnih sličnosti koje mogu poslužiti u razmatranju hrvatskog slučaja. U ljeto 2014. Ricardu Espíritu Santu Silvi Salgadu, praunuku osnivača carstva Espírito Santo, svijet se u vrlo kratkom roku srušio nakon što je postao predmet istrage zbog porezne prijevare i pranja novca, a oko 150 godina obiteljske poslovne tradicije našlo se pred propašću. Šef jedne iz mreže međupovezanih tvrtki, Banco Espírito Santo, ali i obiteljskog holdinga iz kojega se širila hobotnica vlasničkih odnosa, dao je ostavku, no stvari su već bile izmaknule kontroli i banka je izgubila 3,1 milijardu eura tržišne vrijednosti zbog strmoglava pada vrijednosti dionice od 82 posto. Bila je izvor poslovne moći i motor širenja carstva, no s vremenom je postala samo jedan od kotačića u mnogo kompleksnijem sustavu holdinških tvrtki koje su u razmaku od nekoliko tjedana sve pale domino-efektom. Sveti Duh iz tvrtkina naziva očito je napustio obitelj.

Oporavak uz pomoć Rockefellera

Raspon poslovnih interesa vrlo je brzo narastao na sve, od farmi soje preko hotelskih lanaca do nekretnina u portugalskom srcu uvijek bliskom Brazilu. Vlasnička obitelj imala je vrlo razvijene odnose s političkom elitom tijekom Salazarove diktature, a nakon njezina pada 1974. banka je bila nacionalizirana. Ipak, nakon nekog vremena u purgatoriju obitelj se s pomoću vlastitog novca (veoma ograničenoga, što je i bio izvor problema) i zajmova, među njima i Davida Rockefellera, vraća u portugalski biznis na velika vrata i počinje graditi rapidno svoje carstvo na krilima privatizacije potkraj 80-ih.

Salgado, tada u 40-ima, najprije širi financijsko poslovanje u suradnji s francuskim Crédit Agricoleom, a onda početkom 90-ih uspijeva otkupiti od države i Banco Espírito Santo, svoje obiteljsko naslijeđe i krucijalnu kockicu mozaika koja je na kraju jedina preživjela opći potop. Poslovanje je vrlo brzo prošireno na 25 zemalja i niz različitih sektora. Kao i u hrvatskom slučaju, portugalski turizam vrištao je za ulaganjima, ali obitelj se nije ograničila na matičnu zemlju i taj sektor, nego je duboko zagrizla u vrlo širok raspon raznorodnih investicija.

Biznis prema Ponzijevoj shemi

U srpnju 2014. obiteljska holdinška tvrtka sa sjedištem u Luksemburgu, koja je imala udjel u tada drugoj najvećoj portugalskoj banci, otišla je u stečaj kao i sve ostale tvrtke koje su bile dio zamršene mreže povezanih poslovnih interesa. Obitelj čije je bogatstvo izraslo na mjenjačnici koju je 1869. u Lisabonu osnovao José Maria do Espírito Santo e Silva s vremenom je potpuno izgubila konce svojih poslova, vlasničkih odnosa i tvrtki koje su u međuvremenu postale globalna snaga s interesima u poljoprivredi, nekretninama, turizmu, energetici, građevinarstvu, osiguranju i zdravstvu. Problemi su nastali gomilanjem dugova koje je, u biti slično klasičnoj Ponzijevoj shemi, obitelj namirivala uzimanjem svježeg novca da bi se pokrio stari dug, što je radila otpočetka.
Poznata analogija Miroslava Kutle s biciklom vjerojatno je najbolji opis toga poslovnog modela u kojemu napreduješ dok god pedaliraš, ali prije ili poslije počneš gubiti dah.

Poznata analogija Miroslava Kutle s biciklom vjerojatno je najbolji opis toga poslovnog modela u kojemu napreduješ dok god pedaliraš, ali prije ili poslije počneš gubiti dah. A čim staneš – padneš. U ovom slučaju moćna grupacija stalno je prenosila dugove uzimanjem novih, kratkoročnih i skupih zajmova, a onda je kriza 2008. poslužila kao katalizator konačne propasti. Bankarski sektor jedva je držao glavu iznad vode, i to zahvaljujući državnoj pomoći, obiteljske su investicije u drugim sektorima počele osjećati žalac krize u smanjenim prihodima, a onda je zbog europskog spašavanja 2011. obitelj ostala bez dividendi jer je isplata svima bila zabranjena. Banka nije tražila pomoć države, nego se odlučila za zaduživanje, što je bila ključna pogreška. Da stvar bude gora, i način na koji se to napravilo bio je upitan – Salgado je prodavao obveznice obiteljskih tvrtki klijentima banke Espírito Santo. Ti bankini zajmovi ostalim obiteljskim tvrtkama, našla je KPMG-ova revizija, nisu bili pravilno zavedeni u knjigama ili nisu bili uopće zavedeni. U rujnu 2013. Espírito Santo International, obiteljska holdinška tvrtka, imao je 6,4 milijardi eura duga od kojih je većina bila kratkoročna, do godinu dana.

Konfuzna vlasnička struktura

Vlasnička struktura sastojala se od niza uvezenih holdinških tvrtki čije odnose nije bilo lako pratiti valjda ni samoj obitelji. Prema Bloombergu, Espírito Santo Financial Group (ESFG) bio je vlasnik 20 posto Banca, a Espírito Santo Irmaos SGPS SA vlasnik 49 posto ESFG-a čiji je pak stopostotni vlasnik bio Rioforte, a Rioforteov vlasnik bio je potpuno Espírito Santo International, holding u vlasništvu obitelji. U sve većoj konfuziji oko toga što je poslovni interes, a što obiteljski, portugalska narodna banka naložila je Salgadu da prestane miješati obiteljsko poslovanje s bankinim, no ovaj je to zanemario i, valjda u očaju, poslao nekoliko pisama vjerovnicima uvjeravajući ih kako banka stoji iza duga holdinške tvrtke. No jamstva koja je dao nisu bila zabilježena na bankinim računima, što je bilo izravno kršenje zakona.
U sve većoj konfuziji oko toga što je poslovni interes, a što obiteljski, portugalska narodna banka naložila je Salgadu da prestane miješati obiteljsko poslovanje s bankinim, no ovaj je to zanemario i, valjda u očaju, poslao nekoliko pisama vjerovnicima uvjeravajući ih kako banka stoji iza duga holdinške tvrtke.

U pokušaju spašavanja ipak je zatražio i pomoć države objasnivši da je to dobro za Portugal. ‘To nije samo moj problem, to je nacionalni problem’, rekao je na sastanku u središnjoj banci, izvijestio je tada Reuters. Država ga je ubrzo ‘zamolila’ da ode, no samo nekoliko tjedana poslije Espírito Santo International otišao je u stečaj, a istraga o mogućim nezakonitostima bila u punom jeku. Spomenuta pisma bila su jedan od ključnih elemenata premda je to bio tek početak.

Izgubljeno 10-ak milijardi eura

U svibnju se klupko počelo odmatati nakon što je jedna od tvrtki u tome razrađenom sustavu otkrila probleme u drugoj. Točnije, Banco je upozorio na neregularnost na računima Espírito Santo Internationala i tada je lavina krenula nakon što je dugo skrivani problem postao javan. Salgado je smijenjen s mjesta šefa banke, Espírito Santo International prvi je zatražio stečaj u srpnju, slijedio ga je ubrzo Rioforte, a onda i ESFG.

Udvarače za vrijednu imovinu nije trebalo dugo čekati. Privatna švicarska banka odmah je preuzela dio bankarskog poslovanja, investicijski fondovi izrazili su interes za Tivoli Hotels&Resorts u sklopu Riofortea, kao i jedna od najvećih hotelskih grupacija u Portugalu Grupo Pestana, država je spasila banku i napravila novu od zdravih dijelova (Novo Banco), a velik dio imovine obitelji i tvrtki zaplijenjen je tijekom raznih pokrenutih istraga (tako je, primjerice, država zaustavila rasprodaju vrijednih nekretnina, poput imanja Comporta, zaplijenivši ih 600-tinjak).
Nakon spašavanja banke investitori i dioničari, prema procjenama, izgubili su desetak milijardi eura, a repovi se i dalje vuku i sporovi traju.