Franjo Kajfež: Uzbudljiv poslovni i privatni život kralja apaurina

U Novom Mestu je Kajfež izumio Apaurin, u Ludbregu 'izmislio' Belupo, u Švicarskoj se obogatio, a u Miljani kupio dvorac i osnovao Milabo

Dana 23. travnja 2004., u Zagrebu je umro dr. Franjo Kajfež, čovjek koji je izumio apaurin, jedan od najpoznatijih lijekova za smirenje u povijesti farmacije.

Ovaj kemičar, farmaceut, inovator i političar rođen je 15. listopada 1936. u Martijancu kraj Ludbrega, u siromašnoj obitelji, a prema vlastitom svjedočenju, odrastao je u skromnim uvjetima, a zahvaljujući upornosti svoje majke, koja mu je omogućila školovanje, uspio se izvući iz oskudice

U Krki plasirao Apaurin
Kajfež je diplomirao 1959., a doktorirao 1968. na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu.

Svoju karijeru započeo je u Plivi (1960.), ali pravi uspon slijedi kada 1962. postaje direktor istraživačkog instituta u Krki Novo Mesto, gdje razvija pojednostavljeni postupak sinteze diazepama koji će Krka plasirati kao Apaurin.

Ostvario je 68 patenata, većinom u području sinteze lijekova.

Bogatstvo stekao u Švicarskoj
Potom odlazi u Švicarsku, gdje deset godina vodi istraživanje i razvoj u farmaceutskoj kompaniji CRC u Chiassu, a zatim radi kao savjetnik u Biogenezio Lausanne. To razdoblje donosi mu i značajno osobno bogatstvo — što je u socijalističkoj Jugoslaviji bilo rijetkost i predmet pažnje javnosti.

Arhitekt razvoja Belupa
Godine 1966. izrađuje idejni plan za farmaceutsku tvornicu u svojem rodnom kraju. Uz podršku Podravke projekt je realiziran 1971., a suradnjom Podravke i PPK Bednja nastaje nova tvrtka nazvana prema kovanici Bednja – Ludbreg – Podravka: Belupo. Kajfež se smatra jednim od ključnih arhitekata njena razvoja.

Tvornica se ubrzo profilirala kao peti najveći farmaceutski proizvođač u Jugoslaviji. No, Podravka 1980. završava gradnju novog pogona u Koprivnici, gdje je preselila proizvodnju, a kasnije je prodala zgradu i zemljište bivše tvornice u Ludbregu.

Kupnja Ratkayevog dvorca Miljana
Radeći u Švicarskoj, Kajfež 1978. kupuje barokni dvorac Miljana u Hrvatskom zagorju, nekadašnji posjed obitelji Ratkay. Ondje osniva tvrtku Milabo i privatni istraživački laboratorij — prvi te vrste u tadašnjoj Jugoslaviji kojemu je dopušteno samostalno znanstveno djelovanje i zapošljavanje do 15 ljudi.

Dvorac obnavlja (1979.–1982.) i pretvara ga u jedinstveni kulturni kompleks s vrijednom zbirkom namještaja, umjetnina, knjiga, srebra, porculana i ljekarničkih predmeta. U zbirci se ističu djela Bukovca, Kršnjavog, Glihe i Kulmera.

Miljana se u 90-ima prometnula u društveno i kulturno središte u kojem su se okupljali umjetnici i diplomati, te održavali koncerti i izložbe, a Kajfežova četvrta supruga Lada Szabo Kajfež postala je jedna od ikona hrvatske javne scene.

Od uhićenja do politike
Kajfež je 1983. bio uhićen zbog navodnih golemih deviznih zloporaba u Belupu pri kupnji farmaceutskih supstanci od stranih tvrtki. Istraga je vođena pod pokroviteljstvom tadašnjeg prvog čovjeka milicije Pavla Gažija u sklopu njegovog obračuna s 'privrednim kriminalom'. Proglašena je tajnom i nakon Gažijeve smjene je zaboravljena.

Nakon osamostaljenja Hrvatske Kajfež ulazi u HDZ i u politiku. Bio je ministar industrije, brodogradnje i energetike u Vladama Franje Gregurića i Hrvoja Šarinića 1992. – 1993., prvi župan Krapinsko-zagorske županije 1993. – 1995. i savjetnik predsjednika Franje Tuđmana za lokalnu samoupravu i tehnološki razvoj 1995.–2000.

Bio je član Newyorške akademije znanosti, Američkog kemijskog društva i Američkog farmaceutskog društva, te nositelj brojnih odlikovanja Republike Hrvatske.

Umro je 23. travnja 2004. u Zagrebu. Iza sebe je ostavio pet kćeri iz četiri braka, 68 patenata, tvrtku i dvorac.

Dvorac prodan za 2,4 milijuna eura
Tvrtka je likvidirana. Što se dvorca tiče, Kajfež se svojedobno pismeno obavezao da će ga sa svim dragocjenostima ostaviti općini Klanjec uz uvjet da njegova obitelj može nastaviti živjeti u Miljani.

Međutim, početkom 90-ih dvorac je prepisan na Kajfeža i šest nasljednica ga je prodalo. Nakon godina bez kupaca, cijena je pala – 2005. se tražilo šest milijuna eura, no Kamgrad Dragutina Kamenskog kupio ga je 2010. za 2,4 milijuna eura.