Hrvatska uvodi institut osobnog bankrota

Vlada je prihvatila prijedlog polaznih osnova za uvođenje institucije osobnog bankrota. Dražen Bošnjaković, ministar pravosuđa, kazao je da u zakonodavstvima mnogih zemalja postoji institut osobnog bankrota, a da su sada stečeni uvjeti za njegovo uvođenje i u hrvatsko zakonodavstvo. Dodao je da će razviti sustav za reprogramiranje obveza građana ili za njihov novi početak. Vjerovnicima će to pomoći da ravnomjernije namire potraživanja.

S druge strane, prezaduženi građani, čija imovina doseže okvire dugova, na taj će način moći sjesti s vjerovnicima u centrima za mirenje ili u neformalnom kontaktu riješiti se duga. Sljedeća mjera bila bi pokretanje sudskog postupka osobnog bankrota, a za takve slučajeve bi se uveli posebni povjerenici iz redova javnih bilježnika, licenciranih odvjetnika, čiji bi zadatak bio da brinu o daljnjem poslovanju građanina nakon osobnog bankrota. Ministar smatra da će to rasteretiti pravosudni sustav. Temom osobnog bankrota u Hrvatskoj dosta se bavila Udruga »Život u plusu«, koja je na tu temu prije dvije godine organizirala seriju okruglih stolova. Njihov zaključak je da kod prisilne naplate dugova gube svi: vjerovnici, koji najčešće ne mogu naplatiti cijelo potraživanje, sami dužnici, koji će nakon toga teško stati na noge, a gubi i država, jer nakon toga dobiva još jedan socijalni slučaj, odnosno osobu koja može pasti na teret proračuna. Udruga je, zbog nedostatka novca kojim bi se financiralo savjetovalište za građane o tome kako doseći cilj - život u plusu, na neko vrijeme zamrla s radom, doznajemo od osnivača i predsjednika Nikole Milijevića, no nadaju se da bi se, nakon što je Vlada najavila da se kreće u donošenje tog zakona, mogli steći uvjeti za nastavak rada. Cilj je, među ostalim, da Udruga postane mjesto preko kojeg bi građani mogli dobiti sve potrebne informacije o mogućnostima reprograma dugova i saniranja financijske situacije, odnosno mjesto na kojemu će moći dobiti i sve informacije o tome kako pokrenuti osobni bankrot i koje su njegove posljedice. Statistike pokazuju da bi to moglo biti 'zanimljivo' velikom broju građana. Naime, udio loših kredita građana, onih kod kojih su banke bilježile probleme s naplatom i kod kojih je postojala mogućnost da neće moći biti naplaćeni u redovnom postupku, do 2007. godine kretao se redovno ispod tri posto u ukupnom broju kredita, dok podaci HNB-a iz prosinca prošle godine pokazuju da je njihov udio danas 5,5 posto. Početkom godine Fina je, pak, preuzela oko 600.000 računa građana nad kojima se provodi ovrha.

Tome treba pribrojati i ovrhe koje nisu mogle biti provedene po računu i provode se na imovini dužnika, često i nad stanovima, odnosno kućama u kojima žive, pa je jasno da postoji sigurno značajan broj građana kojima bi institut osobnog bankrota bio - spasonosno rješenje. Pod time se, naravno, ne podrazumijeva brisanje dugova, nego stvaranje uvjeta za njihovu otplatu, uz mogućnost da dužnik ipak zadrži prihode dostatne za pokriće osnovnih životnih potreba i - dostojanstvo. U zemljama u kojima postoji institut osobnog bankrota, ta je mjera zadnje rješenje, nakon što se utvrdi da ne postoje druge mogućnosti za izlazak iz dugova, i to podrazumijeva da dužnik na neko vrijeme gubi samostalnost u vođenju osobnih financija i dobiva skrbnika, odnosno stečajnog upravitelja: osobu koja upravlja svom njegovom imovinom i računima. Stečajni upravitelj upravlja imovinom dužnika dok ne otplati sve dugove, no i određeno razdoblje nakon toga kontrolira njegove financije i može upravljati njima, pogotovo time hoće li se i pod kojim uvjetima osoba ubuduće zaduživati, dok se ne pokaže kako je osoba sposobna nastaviti voditi inancije samostalno. Tek tada, ima pravo i na to da ponovo zatraži izdavanje kartica, ili se pojavi kao tražitelj kredita u banci, na primjer.
Jedan od primjera o kojima se govorilo na raspravama u organizaciji »Života u plusu« bio je primjer Francuske, u kojoj postoje povjerenstva za prezaduženost, kao prve »stepenice« na kojima se pokušavaju riješiti problemi pretjerano zaduženih. Ne uspije li to povjerenstvo doći do plana otplate i rješenja koja jamče da će dužnik riješiti probleme, pristupa se proglašenju osobnog stečaja.

Sva imovina dužnika, što uključuje i stan ili kuću u kojoj živi, mogu biti prodani, kao i automobil, skuplja odjeća, nakit i slično, dužniku ostaju tek namještaj, dio odjeće i osobni predmeti. Može zadržati i automobil, ali samo ako dokaže da mu je nužan za posao, ili eventualno zbog bolesnog djeteta ili člana obitelji. Od prodaje imovine otplaćuju se dugovi, a ako to nije dostatno, radi se plan daljnje otplate na temelju postojećih prihoda. Od dužnika se traži da pokuša naći i dodatne izvore prihoda, odnosno dodatni posao. Institut osobnog bankrota poznaju i u susjednoj Sloveniji. Zanimljivo je i da osoba koja je proglasila stečaj u Sloveniji, jednom kad on završi, ne može isti ponovo proglasiti idućih 10 godina.