Izgubljeno do 30 posto prinosa krumpira

Proizvodnja krumpira u Hrvatskoj posljednjih je godina značajno pala te sad iznosi oko 200.000 tona, dok se još 2002. godine proizvodilo 736.000 tona krumpira. Proizvodne površine te najznačajnije povrtlarske kulture iznose, pak, prosječno 16.000 do 20.000 hektara. Ovogodišnja proizvodnja krumpira obilježena je vrlo nepovoljnim uvjetima za proizvodnju. Nakon kišnog i hladnog vremena tijekom sadnje nastupilo je sušno i vrlo vruće vrijeme koje je za krumpir bilo vrlo nepovoljno, a očituje se u nejednakom nicanju. Zbog svega toga očekuju se od 10 do 30 posto manji prinosi, kao i smanjena otpornost krumpira na dugotrajno skladištenje.

Najveće gubitke ove godine imat će proizvođači krumpira u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, dok ličke krumpire, posebno bijeli, uništavaju divlje svinje. Samo je prošle godine u Hrvatsku uvezeno 22.000 tona krumpira, ukupne vrijednosti od 14,4 milijuna dolara, a u istom je razdoblju izvezeno samo 545 tona krumpira za 142.000 dolara.

U 2007. godini uvezeno je krumpira za 13,5 milijuna dolara, a izvezeno za 64.000 dolara. Godinu dana ranije uvoz je bio težak 14,2 milijuna dolara, izvoz tek nešto više od 5000 dolara. Hrvatski izvoz okrenut je samo zemljama u okruženju, i to ponajprije BiH te Srbiji. Domaće potrebe za krumpirom su oko 220.000 tona godišnje. Uglavnom se podmiruju iz domaće proizvodnje, a zbog trenutačnih viškova, nekoliko mjeseci nakon berbe, prodajna je cijena jako niska, niža od proizvodne i kreće se od 80 lipa do jedne kune po kilogramu. Najviše se domaćega krumpira proizvodi u Međimurju i okolici Varaždina, a najveći kupci su veliki trgovački lanci.

Za svoje potrebe Agrokor je organizirao kooperantsku proizvodnju krumpira u Slavoniji, Međimurju, Istri i Lici, čime je doveo proizvodnju krumpira na višu razinu i uveo standarde kojima se proizvođači po malo prilagođavaju.

Važan korak u opstanku domaće proizvodnje krumpira je u brendiranju. Stvorena je prva regionalna robna marka - Lički krumpir, koji se polako vraća na domaće tržište, jer ima vrlo dobru kvalitetu. Nositelj tog projekta je Poljoprivredna zadruga Lovinac, koja ima ugovor s Konzumom. S druge strane, proizvođači krumpira iz Velikih Zdenaca, pak, od lani dobro surađuju s trgovačkim lancem Plodine. No, čini se da je kamen spoticanja za domaće proizvođače krumpira i dalje tehnologija proizvodnje. Osim toga, dok veći proizvođači na tržištu nemaju problema kod pronalaženja kupaca, mali proizvođači su razjedinjeni te ne mogu diktirati pravila igre.

Nema izvoza u zemlje EU-a
Proizvodnja krumpira za tržište nije stabilna te varira do godine do godine i ovisi o tržištu regije, prije svega o zemljama s kojima nemamo carinskih barijera, kao što su BiH i Makedonija. Izvoz krumpira u zemlje EU-a zasada nije moguć, jer nemamo dovoljnu i, što je posebno važno, konkurentnu proizvodnju.