Prijava Registracija

Poduzetnički portal · Članak

Veličina slova: a A

25 Srp 2017

Kao klinci u MIOC-u napravili su sajt za druženje, nešto kao skromni Facebook; sad, s 30, imaju jednu od vodećih agencija

Izvor: www.telegram.hr · Autor: Jerko Mihaljević  

Kao klinci u MIOC-u napravili su sajt za druženje, nešto kao skromni Facebook; sad, s 30, imaju jednu od vodećih agencija

Vlasnici Degordiana, Tomislav Grubišić i Daniel Ackermann, osnovali su firmu kao studenti FER-a, u Danielovom malom stanu u kojem bi redovito tulumarili i onda ga u tri ujutro pospremali da ljudi imaju gdje doći raditi. Kad su imali 10 zaposlenih, Tomislavu je, recimo, mama govorila da je ‘možda vrijeme da pronađe pravi posao’. Danas je njihov Degordian prava, jedna od većih digitalnih agencija u regiji, sa stotinjak zaposlenih i ozbiljnim klijentima. U Hrvatskoj ostvaruju samo 30 posto prihoda, rade za tvrtke iz Amerike, Kanade zapadne Europe, imaju urede u Srbiji i BIH. I idu dalje.

Malo prije devet sati ujutro, ušavši u kuću na Srebrnjaku u kojoj radi Degordian, nisam pronašao nikoga. Na ulazu je bila nekakva porta, ali za njom nitko nije sjedio. Na kraju hodnika bio je izlaz na terasu na kojoj su dvije djevojke u srednjim dvadesetima, možda koju godinu mlađe od mene, pile instant kavu i pušile. Kasnije su mi objasnili da imaju klizno radno vrijeme i da ljudi stižu sve do deset. “Aha, ti si iz Telegrama, pričekaj malo, sad će Aki”, prekinula je jedna moj nespretni pokušaj da objasnim tko sam i što tu radim. Odvela me do male konferencijske prostorije i ponudila kavom.

Degordian je digitalna agencija. Jedna od većih u regiji. To – digitalna agencija – znači da za klijente rade sve vrste oglašavanja na internetu. Na primjer, neka kompanija želi promovirati novi proizvod ili uslugu. Degordian im napravi web stranicu, mobilnu aplikaciju, Facebook aplikaciju, vodi društvene mreže, Google oglase… Oglašavanje na internetu (na Facebooku, YouTubeu, Instagramu), u sljedećih će šest mjeseci na globalnoj razini prestići oglašavanje na televiziji. U Hrvatskoj, iako digitalni marketing godišnje raste 30 posto, to bi se trebalo dogoditi najkasnije 2021. godine.

Upoznali su se u MIOC-u i nisu se baš voljeli

Aki, kojeg je spominjala ona djevojka, je Daniel Ackermann. Zajedno s Tomislavom Grubišićem pokrenuo je Degordian prije osam godina. Upoznali su se negdje 2003. i zapravo se u početku nisu baš podnosili. Obojica su bili učenici trećeg razreda u MIOC-u. Grubišić je išao u A razred, a Ackermann u G. Škola je organizirala natjecanje za najbolju web stranicu i svaki je razred radio svoju. I Ackermann i Grubišić su se kao srednjoškolci u slobodno vrijeme poigravali s izradom web stranica. Zapravo, već su malo i zarađivali. Tu i tamo bi im uletio poslić na kojem bi digli koju tisuću kuna. Ackermann kaže da je to natjecanje u školi bilo posebna točka ponosa.

“On je imao super web stranicu. Mi smo isto imali dobru. I obojica smo stvarno htjeli pobijediti. Nismo se voljeli. Moja ekipa je gledala što oni rade, pa bismo to brzo iskopirali i obrnuto. Fakat se nismo voljeli”, priča. Kaže da je to rivalstvo možda bilo potpaljeno i time da je u Grubišićevom razredu bilo 25 dečki, a u Ackermannovom 25 cura.” Oni su se sviđali curama iz našeg razreda. Nama se nisu sviđali”, kaže. U jednom su trenutku, kaže, ipak shvatili da to rivalstvo nema previše smisla. Dogovorili su se da će zajedno napraviti stranicu za sve razrede škole. Tada se u medijima puno pričalo o Europskoj Uniji, pa su oni to ujedinjenje ekipa iz A i G razreda u šali zvali MIOC unija.

Happy hours u Purgeraju za vrijeme faksa

Tu su se zapravo počeli družiti. Zajedno s još nekim frendovima napravili su tu zajedničku internetsku stranicu za sve razrede u školi. I zapravo je bila dosta zanimljiva. Zvala se Daj5 i učenici MIOC-a na njoj su si mogli napraviti i uređivati profile. Grubišić kaže da nije bila posljednji krik tehnologije, niti je bila tehnički do kraja razrađena, ali bila je funkcionalna. Imala je forum, a klinci su na svojim profilima mogli objavljivati fotografije s izlazaka. Što je najbolje, mogli su i na fotkama označiti tko je tko.

“Danas je to malo teško zamisliti, ali u to vrijeme, ako ti se netko iz drugog razreda sviđao, nije bilo načina da saznaš kako se taj netko zove. Mislim, osim da fizički pitaš nekoga”, prepričava Grubišić. Kažu da je cijela njihova generacija visjela na toj stranici. Negdje otprilike u to isto vrijeme, neki Mark Zuckerberg na Harvardu je pokretao Facebook. Samo, on je znao na čemu točno radi.

Ackermann i Grubišić kažu da tu svoju stranicu zapravo nisu vidjeli kao puno više od stranice za frendove iz škole. Grubišić kaže da nisu imali ni tehničkih znanja da stranicu dalje razvijaju. Umjesto toga, upisali su FER.
Tamo su postali baš bliski prijatelji. Došli su na faks iz iste škole i imali su zajedničku ekipu. Izlazili su zajedno i bili su po svemu normalni studenti. “Ono, odeš na Happy Hour u Purgeraj, kupiš pedeset piva i onda nas pet do kraja večeri stoji oko stola punog boca i ispija ta piva”, prepričava Ackermann.

Pomislili su da su upali u velik novac; zeznuli su se

Na faksu se nisu nešto pretjerano isticali. Ackermann kaže da je Grubišić bio osrednji student, a da se on trudio oko prosjeka jer je ganjao neku stipendiju. Ako ih je išta razlikovalo od svih ostalih studenta koji su se u to vrijeme motali po Ribnjaku, bila je to činjenica da su u slobodno vrijeme dosta radili. Freelanceali su izrade web stranica za firme i obrte.” Ja mislim da smo mi uz faks, izlaske i sve ostalo svejedno uspijevali raditi par desetaka sati tjedno.

Ono, završiš s faksom, odeš možda na neku cugu, onda dođeš doma i ne igraš neke igrice ili što već, nego radiš”, priča Ackermann. Kada bi dobili veće projekte, radili bi ih zajedno. Do poslova su uglavnom dolazili preko preporuka. Poznanici bi im tu i tamo poslali nekakav poslić. U jednom su trenutku tako dobili posao od 27 tisuća kuna.

Jedna Ackermannova prijateljica je poznavala tipa koji je imao firmu koja je prodavala fotoaparate i trebala je malo kompleksniju stranicu. Zvala se Foto Svijet ili tako nešto. Mislili su da su upali u ozbiljan novac. “To se nama tada činilo kao ogromna lova. Posebno kad se uzme u obzir da je tih 27 tisuća vrijedilo bitno više nego danas. To bi danas bilo kao 35 tisuća kuna. Ja sam već imao dolare u očima. Već sam si planirao staviti nove felge u autić koji su mi roditelji poklonili. Ili si staviti novi audio”, priča Ackermann.

Kako su krenuli raditi community za studente

Jedini je problem bio što je ta stranica koju su trebali napraviti bila stvarno kompleksna. Na kraju su je radili više od godinu dana. Ackermann kaže da su u jednom trenutku sjeli i pokušali zbrojiti sve vrijeme koje su radili na tom sajtu. Ispalo je da su plaćeni tri kune po satu. “Bolje bi nam bilo da smo se zaposlili u McDonald’su. Nije to bio baš neki kolosalni uspjeh”, kaže Ackermann. “I onda smo nekako počeli razmišljati – zašto da mi radimo te kompleksne stranice za druge i dobijemo 3 kune po satu?

Možda bi bilo bolje da radimo svoje stranice i da onda zarađujemo od reklama, kao drugi sajtovi”, pojašnjava. Da bi im tako nešto upalilo, trebala im je stranica na kojoj bi bilo puno prometa, na koju bi ljudi dolazili i ponovno se vraćali. Sjetili su se svoje stranice Daj5.com. Ljudi su tamo stvarno visjeli. Zašto ne bi isfurali nešto slično, samo za studente?

U međuvremenu su nešto i odstudirali i tehnički su malo napredovali. Odlučili su cijelu stranicu izgraditi ispočetka. Od stare su uzeli samo ime. “Ideja je bila da napravimo community za studente. Recimo da, ako studiraš na FER-u, na toj stranici možeš naći grupu o nekom predmetu na FER-u gdje ljudi pričaju o tome iz čega su učili, što je bilo na ispitu. Ili objave šalabahter. Osim toga, stranica je imala ove ostale društvene opcije koje je imao stari Daj5 koji smo napravili u srednjoj”, objašnjava Ackermann.

Nikako nisu uspijevali navući ljude na stranicu

Taj drugi Daj5.com bio je gotov negdje 2007. godine. Facebook je u međuvremenu pregazio Atlantski ocean i već je bio prisutan u Hrvatskoj. Nije, doduše, bio ni približno razvijen ni raširen kao danas; nije imao ni toliko opcija ni toliko korisnika i Ackermannu i Grubišiću se činilo da bi takva lokalizirana i specijalizirana društvena mreža zapravo i mogla uhvatiti korijenje. Nisu bili jedini. Grubišić se u međuvremenu zaposlio kod Nenada Bakića koji je i sam imao ideju da napravi neku, recimo, hrvatsku verziju Facebooka.

“Zapravo, on je htio raditi hrvatski MySpace. Ja sam ga nagovorio da radimo nešto poput Facebooka”, kaže Grubišić. U svakom slučaju, da bi mogli kompanijama prodavati oglasni prostor na svojoj stranici, prvo su morali na nju dovući ljude. U novi projekt uložili su dosta novca kojeg su uštedjeli radeći web stranice za druge. “Mislim da smo u Daj5 ulupali možda 15 ili 20 tisuća kuna. Trebalo je platiti server i domenu, ali zapravo je najviše love otišlo na promociju.

Radili smo svašta. Napravili smo party za studente, onda smo lijepili plakate po fakultetima, dijelili letke… A sve to košta. Treba platiti dizajn letaka, pa printanje, pa nekom treba dati nešto da to dijeli. Skupi se toga”, priča Ackermann. I nije išlo baš sjajno. Mislili su da su kreirali nešto zbilja dobro, ali što god napravili, i dalje nitko nije znao za njih. Na stranici bi im se dnevno okupilo petstotinjak ljudi, što baš i nije ogroman marketinški potencijal.

Kako su, zapravo slučajno, skužili što je Facebook

Facebook se, u međuvremenu, jako raširio. “U to su vrijeme na Facebooku postojale grupe u kojima su se okupljali studenti različitih fakulteta. Sjećam se da je grupa studenata ekonomije imala oko 3.000 članova. Nama je palo na pamet da se javimo administratorima tih grupa i pitamo ih da nam pomognu promovirati naš sajt “, priča Ackermann.
Facebook je administratorima grupa u to vrijeme još dozvoljavao da svim članovima grupe u isto vrijeme pošalju poruku. Ackermann i Grubišić javili su se administratoru grupe studenata ekonomije i dogovorili da pošalje poruku u kojoj ih poziva na Daj5.

“Kada je poslana ta poruka, 100 ljudi nam je odmah došlo na stranicu. Do kraja dana 1500. To nam je bio rekord svih rekorda. U jednom nam je trenutku pao server. To je baš bio ‘čovječe’ trenutak. Mi smo radili svašta, dijelili te letke, lijepili plakate. A ovo je bilo tako jednostavno. Bilo je besplatno. Nema nikakvog printanja ni ničega. Bilo je ciljano. Trebali su nam studenti ekonomije, njima smo se direktno obratili i dobili ih. Što je najbolje, bilo je efikasno i mjerljivo”, priča Ackermann.

Prvi su počeli masovno koristiti novi marketing

Grubišić kaže da su od početka sve što su radili pažljivo mjerili. “Nama je bilo normalno da mjerimo svaku kunu koju uložimo na marketing i da znamo koliko nam je vratila. Mislili smo jednostavno da cijeli svijet tako funkcionira, da svi sve mjere. Kad smo došli na Facebook, to je po tim mjerilima bilo 100 puta bolje od svega što smo probali. A Facebook za marketing, bar kod nas, u to vrijeme nitko nije koristio”, kaže Grubišić.

Degordian, kompanija koju su Grubišić i Ackermann osnovali, danas radi developerski kompleksne projekte. Na primjer, prije nekog vremena za australsko su tržište radili aplikaciju za dopisivanje, zapravo konkurentsku verziju Whatstappa i Vibera, koju su u jednom trenutku koristili milijuni ljudi. Marketing na Facebooku im danas donosi relativno mali dio ukupnih prihoda. To danas nude manje-više sve agencije. Ali 2009. s društvenim mrežama nitko nije ozbiljno radio.

Ackermannu i Grubišiću se praktički slučajno dogodio potpuno plastičan, opipljiv prikaz što će Facebook vrlo brzo značiti. Počeli su i sami graditi Facebook grupe. Namjera im je isprva bila da preko njih promoviraju svoju stranicu. Napravili bi grupu tipa “Studenti Zagreb” na kojoj bi okupljali ljude i preko nje gurali Daj5. I Daj5 je stvarno rastao. Kada im se činilo da već imaju platformu koja okuplja dovoljno ljudi da može biti komercijalna, osnovali su firmu preko koje su mogli početi naplaćivati oglašavanje. Nazvali su je iSTUDIO.

Nakon prvog sastanka nisu shvaćali što su prodali

“Doslovno nismo imali nikakvu ideju kako bismo se nazvali. Došli smo kod javnog bilježnika s popisom nekih riječi koje su nam dobro zvučale da vidimo što je od toga slobodno za ime. Izabrali su nam ime ‘Interaktivni studio’. To je bilo skroz glupo. Nit’ smo mi studio, nit’ smo interaktivni. Onda mi je jedan frend predložio da se nazovemo iSTUDIO. Kao, tad su izlazili iPhonei i te fore. Tako smo odabrali to ime”, priča Ackermann. Kao iSTUDIO počeli su se obraćati potencijalnim klijentima. “Sjećam se da smo se javljali firmama i da nam je jedan od prvih oglasa dao Collegium. Oni su bili putnička agencija za studente, pa smo im bili zanimljivi. Kada smo pristupali klijentima mi i dalje nismo do kraja shvaćali s čime mi dolazimo. Mislili smo da će htjeti oglasni prostor na Daj5.

Ljudi iz Collegiuma nisu bili baš pretjerano oduševljeni. Rekli su kao “Ajde, vidjet ćemo.” Onda smo se vratili s pričom da mi imamo taj Daj5, ali smo im, onako usput, rekli i da imamo desetak Facebook grupa na kojima okupljamo 50 tisuća studenata kojima možemo u bilo kojem trenutku nešto poslati. Tu su se odmah uhvatili. Pitali su koliko bi to koštalo. Mi smo rekli 10 tisuća kuna”, priča Ackermann. Ni nakon tog sastanka nisu zapravo do kraja shvaćali što su uspjeli prodati. Izašli su ponosni jer su mislili da je Daj5 napokon dobio neko ime. Trebalo im je nekoliko mjeseci da shvate da

Kako su shvatili što su oni zapravo

Grubišić kaže da je shvatio što se zapravo događa kada je Facebook uveo pageove. “Ja sam cijelo to vrijeme paralelno, kao student, radio za Bakića na njegovoj društvenoj mreži. On je u taj projekt uložio dosta novca. Imali smo cijeli tim. Kada smo počeli raditi na tom projektu, Facebook je u hrvatskoj imao par tisuća ljudi. Kroz godinu i pol brutalno je narastao. Što god da smo mi pokušali napraviti, Facebook bi nas pretekao. Kada je postao prepopularan, Bakić je odustao. Dok smo radili na tome, cijelo je vrijeme visjelo pitanje “Okej, kako ćemo od toga zarađivati?”

Nije bilo očitog odgovora. Ja se nisam puno bavio time. Bio sam više zainteresiran za tehnički dio priče. Ali palo nam je na pamet da bi se možda moglo naplaćivati brendovima da imaju profile i tako komuniciraju. Kada sam vidio da je Facebook uveo pageove, ja sam znao da je to to. Svi brendovi će morati imati Facebook stranicu i morat će tako komunicirati. I trebat će im pomoć oko toga”, priča Grubišić. Nakon što su zaradili prvi novac na Facebooku, znali su u kojem bi smjeru trebali ići. Nisu baš točno znali što su oni zapravo, kako se to što oni rade zove, ali im je bilo jasno gdje će biti budućnost.

Natruhe njihovog prvog ozbiljnijeg uspjeha

Prvo su pristupili medijima. Digitalni mediji danas praktički žive od Facebooka. Manje ili više, koliko su vidljivi na društvenim mrežama, toliko su čitani. Velika većina čitatelja na portale dolazi tako što vidi članak na Facebooku. U vrijeme kada je Degordian počinjao, mediji nisu bili nešto pretjerano moćni na društvenim mrežama. Čitatelji bi dolazili direktno na njihove stranice. Doslovno bi u Google upisivali ime portala i listali naslovnice. Ackermannov otac u to je vrijeme radio za EPH, a Jutarnji list na Facebooku je imao profil s otprilike 3000 prijatelja. Dogovorili su sastanak. Grubišić i Ackermann tamo su mogli doslovno pokazati što prodaju.

Objavili su članak u jednoj od svojih grupa i na njega je kliknuo, za to vrijeme, ogroman broj ljudi. Dobili su posao. U dva mjeseca uspjeli su dići Facebook Jutarnjeg na stranicu sa 100.000 pratitelja. Kažu da su uspjeli rasti tako snažno jer Facebook u to vrijeme nije filtrirao koji će sadržaj pokazati kome. Ako je stranicu pratilo 100.000 ljudi, to je značilo da se sadržaj koji se objavi na toj stranici automatski prikazuje na 100.000 profila.

Posao im se manje više sastojao od pisanja statusa i objavljivanja članaka, ali su i tome pristupali kao ferovci. “Nas dvojica nismo nešto posebno kreativni, niti smo posebno pismeni ili tako nešto. Na Jutarnjem nam se milijun puta dogodilo da objavimo nešto i da onda u tri minute dobijemo deset komentara da smo pogriješili ije/je. Ali smo sve mjerili. Bili smo užasno numerički orijentirani. Mjerili smo kada prolazi crna kronika, a kada, ne znam, Severina. Mjerili smo kojim tonom se treba obraćati. Kada ljudi odgovaraju”, priča Ackermann.

Svi su htjeli nešto s tim Facebookom, bilo što

Brzo se pročulo. Više za Facebook Jutarnjeg nego za njih, ali su se svejedno polako počeli javljati drugi klijenti. Prvo su ih zvali drugi mediji, a onda i kompanije. Svi su htjeli nešto s tim Facebookom. Možda nisu točno znali što, ali su znali da moraju biti prisutni tamo. A kada bi se htjeli nekome obratiti, obratili bi se njima. “Sad kad gledamo iz ove perspektive, neko znanje koje smo mi imali nije bilo ogromno, ali činjenica je da su se svi prepali tog Facebooka, a znali su da im treba. Mi smo malo naglavce uletjeli u to. Klijenti su nas zvali ‘dečki s Facebooka’. U to vrijeme nije bilo savjeta. Mi smo pokušali naći neke druge firme koje se time bave da vidimo što one pišu. Nismo ih mogli naći. Community management kao naziv nije postojao.

CM-ovi su bili ljudi koji su čistili forume. “Social media agencija” nije bilo nešto što se moglo guglati. Dosta tih naziva i definicija usluga morali smo sami izmisliti. To je bilo ujedno i najbolji i najgori dio. To nam je bila najveća vrijednost. Mi smo bili godinu dana ispred svih drugih”, priča Grubišić. Ostale digitalne agencije koje su u to vrijeme postojale na tržištu i koje su se mogle, po nekakvoj logici, smatrati konkurencijom iSTUDIJA, bile su snažno fokusirane na programiranje ili oglašavanje. Prodavale su usluge web developmenta, zakupa medija, dizajna i slične stvari. Ackermann i Grubišić bili su specijalizirani.

Bilo je užasno važno što su bili specijalizirani

Usluga koju je iSTUDIO prvo vrijeme prodavao bila je isključivo kreiranje Facebook stranice, njeno održavanje i komunikacija s kupcima. To je bio samo jedan manji segment ponude jedne digitalne agencije, ali su, ako već nisu radili sve što radi agencija, mogli Facebook raditi bolje od drugih. Kažu da su znali svaki detalj na Facebooku. Njihova je usluga možda bila tehnički jednostavnija, ali su mogli nuditi konkretnije marketinške usluge. Recimo, na primjer, da je neki proizvođač juha iz vrećice izbacio novu paletu juha. Od nekog developerskog studija mogao je dobiti lijepo dizajniranu i tehnički savršenu stranicu juhice.hr na kojoj bi mogli pokazivati svoje proizvode.

Samo, na internetu postoji bezbroj stranica, i osim ako netko direktno ne googla „juhe iz vrećice“, od te stranice, u marketinškom, komunikacijskom smislu, nema previše koristi. Facebook je, s druge strane, već okupljao na stotine tisuća potencijalnih kupaca juha iz vrećice. Proizvođač juha iz vrećice od iSTUDIA je mogao dobiti njihovo okupljanje i direktnu komunikaciju s njima. Bilo je to u isto vrijeme strašno jednostavno, i nevjerojatno učinkovito. Samim time što su bili specijalizirani, bili su i bitno jeftiniji. “To se naplaćivalo 10 tisuća kuna na mjesec. Mi smo računali koliko bi to koštalo, koliko bi nam vremena uzelo i koliko brendova možemo pokriti nas dvojica. U glavama smo već došli do milijuna zarade. Naravno, nismo mogli sami i nije bilo nikakvih milijuna”, priča Grubišić.

Prvu osobu zaposlili su slučajno, bila im je frendica

Dok me provodio kroz urede, Ackermann se konstantno malo ispričavao zbog gužve. Prenatrpani su i uskoro bi se trebali seliti. Na primjer, u podrumu kuće u kojoj rade ranije je bio mali bazen koji su prekrili daskama i tamo strpali jedan tim programera. Zvučao je kao da mu je stvarno malo neugodno. Degordian danas ima stotinjak zaposlenih, a uskoro bi trebali doći još neki ljudi. Puno rade za strane klijente, i to što imaju toliko ljudi im je ogromna prednost. Na primjer, prosječne agencije u New Yorku imaju desetak ljudi. “Vani je radna snaga užasno skupa i nelojalna. Imaš tisuće startupova, Google, Facebook i takve firme koje ti odvode ljude.

Ako se netko pokaže dobrim, dođe neki Snapchat, ponudi mu brda i doline i odvede ga. Agencije u New Yorku ili imaju deset dobrih ljudi koji će u jednom trenutku otići, ili deset loših koji će ostati”, kaže Ackermann. Prvu zaposlenicu dobili su tri mjeseca nakon što su osnovali firmu. Nakon Jutarnjeg, dobili su još par klijenata i vrlo je brzo postalo jasno da ne mogu više sami. “Prva zaposlenica iSTUDIA bila je Ana. Ona je bila moja prijateljica. Jedan dan sam se nešto dopisivao s njom. Pričala je da treba studentski posao.

Razmišljala je da ode u McDonald’s ili tako nešto. Ja sam joj usput ponudio da dođe kod nas. Pogledao sam koliko McDonald’s plaća studente i stavio dvije kune više po satu. Prvo je trebala kao dolaziti povremeno. Tako je dolazila par dana. Već tada je bilo toliko posla da je morala raditi cijeli dan. Zatim je došla Ida, slično kao i Ana. Malo nakon nje, došao je Toni koji danas vodi development. On nam je isto bio prijatelj. Dobili smo projekt za koji je trebalo programirati Facebook aplikaciju. Uzeli smo ga za taj projekt, na dva tjedna. Prije nego što smo ga završili, dobili smo još jedan sličan pa je ostao još dva tjedna. Pa opet i opet. I još je tu”, priča Ackermann.
Firma se udvostručivala svakih šest mjeseci

U to su vrijeme radili iz Ackermannova stana. On se na drugoj godini faksa preselio kat ispod roditelja. Priča da je u to vrijeme sve izgledalo dosta neozbiljno. Radno vrijeme bi počinjalo u devet ujutro. Ackermann bi se probudio desetak minuta prije, umio se, skuhao kavu i pričekao ostale. Kaže da ga je bilo strah da ne spava kada dođu ostali. Bojao se da bi to bilo strašno neozbiljno. Zapravo, rijetko su svi dolazili na vrijeme. Uostalom, svi su imali koju godinu više od dvadeset i to je otprilike tako i izgledalo. “Bilo je tu svega. To je fakat bio kul period. Tipa, Ana dolazi jedan dan u 11 sati, direkt iz izlaska. Jedva stoji na nogama. Kaže nam da ne može danas raditi.

Onda ona spava na sofi, a mi radimo oko nje. Ili prekine s dečkom pa onda cijeli dan sjedi na balkonu i puši. Navečer mi dođu frendovi. Mi u tom stanu cugamo i pričamo, i onda u tri ujutro čistimo cijeli stan jer ljudi moraju doći raditi ujutro”, priča Ackermann. Ackermann i Grubišić si u početku nisu isplaćivali nikakav novac. Tržište je bilo skroz otvoreno. Nitko nije radio to što su radili oni i stalno im se činilo da mogu dogovoriti više posla nego što su stigli završiti.

“Mi smo stalno rasli, ali to nikada zapravo nije bilo do kraja stabilno. Ljudi se ovdje često zadovolje s firmom od deset ljudi, u sljedećih deset godina narastu na 15 i onda lijepo žive. Mi si nismo isplaćivali nikakvu dobit, nego smo sve ulagali u firmu da možemo imati još ljudi, uzeti još klijenata. Sve se događalo užasno naglo. Prve dvije godine firma se poduplavala svakih šest mjeseci”, priča Ackermann. Ljudi koje su zapošljavali bili su uglavnom ljudi koje su poznavali. Njihovi vršnjaci bili su taman pred kraj fakulteta. Ackermann i Grubišić su znali tko je dobar i zapošljavali su ih. Ackermannov stan je brzo postao premalen. Preselili su se u prostor od 90 kvadrata u Radničkoj.
Najveća digitalna agencija na tržištu

Kažu da im je taj period u Radničkoj možda bio i najdraži. Postali su ozbiljniji. Više si nisu dozvoljavali situacije da netko ne dođe na posao jer je prespavao kod frenda. A opet, svi su i dalje bili klinci. “Blizu našeg ureda bio je kineski restoran. Imao je one okrugle stolove kakvi su inače u kineskim restoranima. Svaki dan, svi bismo zajedno otišli dolje na ručak. Mobitele bi ostavili u sredini stola i družili se. Tad sam znao tko u firmi ima curu, tko je nedavno prekinuo s dečkom, kome je pas bolestan.

Danas ne znam takve stvari”, priča Ackermann. U tom je stanu u Radničkoj ulici iSTUDIO brzo, zapravo naglo, postao najveća digitalna agencija na tržištu.”Kada smo radili prve poslove, agencije koje su se bavile digitalom imale su desetak zaposlenika. Mi smo si mislili, čovječe, kako bi kul bilo da mi imamo toliko ljudi. S deset ljudi bismo mogli napraviti toliko puno. A onda smo ih, zapravo, brzo prerasli”, priča Ackermann.

“Meni je mama, u trenutku kada smo imali već 10 zaposlenika, govorila da bih možda mogao početi razmišljati o tome da si nađem pravi posao”, priča Grubišić. “To je bilo dosta hektično razdoblje”, priča Ackermann. “Objavili bismo oglas za posao. Javilo bi se dvadesetak ljudi. Onda bi netko došao na razgovor, a mi bismo jeli pizzu jer nismo stigli ručati. I onda bismo tako jeli pizzu zajedno i nešto ga pitali. Ako bi rekao nešto pametno, zaposlili bismo ga. Tako je to otprilike izgledalo”, priča.

Danima se ne bi brijali da klijentima djeluju starije

U to vrijeme užasno su brzo mijenjali to što rade. Još su uvijek radili samo društvene mreže, ali su u ponudu polako uvodili sve više programiranja. U početku su manje više pisali statuse i uređivali stranice. Sada su počeli programirati Facebook aplikacije, kvizove, šaljiva foto natjecanja i slično. Imali su određene programerske kapacitete, ali su ih, kroz opcije koje je Facebook nudio, primjenjivali na to da angažiraju kupce proizvoda koje su reklamirali za klijente. Ako su se u to vrijeme oni sami počeli shvaćati ozbiljno, ljudima izvan tog stana u Radničkoj, i dalje su bili klinci. “Ja danas imam trideset godina i svejedno izgledam kao da imam 22.

Kada sam stvarno imao 22 godine, nisam izgledao puno starije od 15. Kada bih došao na sastanak s klijentom, čak i ako bi ljudi čuli za iSTUDIO, ili možda čak i za mene, pogledali bi me od glave do pete i na licu bi im se točno vidjelo kako si misle ‘Okej, ajmo ovo malo ubrzati’. Gledali su me kao balavca”, priča Ackermann. Grubišić kaže da su toga bili potpuno svjesni. “Mi smo tu imali razne fore. Na primjer, ne bismo se brijali tri dana prije sastanka da izgledamo starije. I nikada se nismo pojavljivali na vrijeme.

Uvijek bismo kasnili desetak minuta. Došli bismo na vrijeme i stajali ispred da ne ispadne kao da smo došli točno jer smo mislili da ćemo tako izgledati kao da žicamo posao. I onda bismo ušli i ispričavali se kao „Sori, malo smo u gužvi, baš smo došli od klijenta’, priča. Jednom su tako držali prezentaciju pred svim direktorima marketinga Agrokora. Oni su htjeli izaći na Facebook i čuli su za iSTUDIO. Dečki su stajali u velikoj konferencijskoj sali u svojim najboljim košuljama. Direktori marketinga Belja, Pik Vrbovca i ostalih kompanija u sklopu Agrokora sjedili su u nizu i nijemo zurili u njih.
‘Imao sam disleksiju i išla mi je samo matematika’

Ackermann kaže da u tim situacijama nije imao tremu. “To je malo duža priča. Ja sam kao klinac bio totalni antitalent. Imao sam disleksiju i disgrafiju i u školi mi osim matematike nije baš dobro išlo. Nitko nije imao prevelikih očekivanja od mene. Nisam baš osoba od velikog samopouzdanja. Uvijek mi je bilo bed prilaziti curama i te stvari. Zato mi je tako puno značilo kada bih u srednjoj dobio nekakav poslić za 1000 kuna. To mi je bio znak da nešto mogu, da će nešto biti od mene. Mislio sam si okej, to mi ide. Koliko god možda nisam imao samopouzdanja u drugim stvarima, tu sam bio jako samopouzdan”, kaže.

Nakon tog sastanka dobili su cijeli koncern. Tad im je to bila ogromna stvar. S druge strane ulice od Degordianovih ureda na Srebrnjaku radi Mediatoolkit, startup koji su Grubišić i Ackermann, usporedno s Degordianom, osnovali par godina kasnije. “Zamisli da imaš brend, recimo, Coca-Colu” objašnjava mi Ackermann kada sam ga zamolio da mi najplastičnije moguće objasni što Mediatoolkit radi, “Mediatoolkit ti javlja kada te netko spomene na internetu, kada si tema nekog teksta ili netko javno piše o tebi na društvenim mrežama, kako bi ti mogao reagirati.” Kompanija je samostalna i stabilno raste.
‘Nismo mislili da postoje klijenti koji ne plaćaju’

Prve godine iSTUDIA bile su užasno nesigurne. Firma nije akumulirala nikakav novac. Grubišić i Ackermann bili su klinci i mogli su si dozvoliti da sav višak koji zarade vrate u firmu, prošire usluge, zaposle nove ljude, preuzmu još klijenata. Samo, s takvim su se poslovanjem znali malo zaletjeti. “Mi smo u početku bili užasno naivni. Mislili smo da svijet funkcionira pošteno – dogovoriš nešto, odradiš posao i za to dobiješ novac. Da to tako ide. Brzo smo otkrili da to nije baš tako”, priča Ackermann. Uvijek su poslovali s načelnom računicom prema kojoj bi sve trebalo biti u redu. Plaće i ostale obaveze su X, novac od projekata je Y i na papiru bi se sve trebalo pokriti. Samo, to baš i ne funkcionira tako. “Najgore je kada ti ne plate. Kada smo tek počinjali i kada nas je bilo samo malo, možda smo i mogli posuditi dvije tisuće kuna od staraca da pokrijemo plaće.

Ali kada ti odjednom treba 20 tisuća ili još veći iznos, to više ne možeš posuditi”, kaže Ackermann. Na primjer, jednom su radili veći posao za jednu agenciju. Bio je to projekt koji je trebalo raditi više mjeseci i sve skupa su trebali naplatiti 100.000 kuna. Samo, agencija za koju su radili u jednom trenutku se samo prestala javljati. “Jednostavno su prestali odgovarati na mailove i tvrdili su da nikada nismo ni radili taj projekt. Nama je taj novac tada bio dobar dio godišnjeg prihoda. Doslovno, pitanje egzistencije. Nismo vjerovali da postoje takvi ljudi. Više mjeseci kasnije, pod prijetnjama tužbom, uspjeli smo se naplatiti, no to nam je bila jako dobra škola”, priča Ackermann.
Trebao im je proizvod koji će prodavati korisnicima

Bilo je još sličnih slučajeva. Uopće nije bilo rijetko da firma nema ništa na računu, i da čekaju uplate za koje ne znaju kada će stići. “Jednom se dogodilo da sam morao na sastanak u Beograd. Išao sam autobusom. I dođem na kolodvor kupiti kartu, spreman, s torbom, i skužim da nemam dovoljno novca kod sebe. Karta je bila tipa 110, ja imam 100 kuna. Bus kreće za 30 minuta. Odem do bankomata i ispostavi se da nemam ništa na računu. Sve sam dao firmi da se pokrije taj mjesec, a firma isto nema ništa na računu. I onda moram zvati Tomislava da mi posudi 100 kuna. Bilo je i takvih situacija”, priča Ackermann. Osnovna ideja iza pokretanja Mediatoolkita bila je da ostvare još veći rast i postanu stabilniji.

“Agencija nije skalabilna. Mi prodajemo znanje. A ako dobijemo 20 novih klijenata, gdje ćemo naći nove ljude s tim znanjem? A uvijek smo bili ambiciozni. U Hrvatskoj je išlo dobro, ali nam je svejedno trebao nekakav proizvod koji bismo mogli prodavati direktno korisnicima”, priča Ackermann. Grubišić kaže da su praktički istu tu stvar koju radi Mediatoolkitov sofware oni u početku sami radili. “Mediatoolkit je zapravo posljedica toga što smo mi tako matematički analizirali što i kada objaviti, što prolazi dobro, a što ne. To smo u početku radili nas dvoje. Kad smo taj zadatak prebacili našoj ekipi, mučili su se. Možda nisu bili toliko matematički orijentirani. Rezultati su padali”, kaže Grubišić.
Shvatili su da ne mogu živjeti samo od Facebooka

Htjeli su im omogućiti software koji bi im pomogao pratiti kada netko na internetu spominje našeg klijenta, kada je najveći engagement, koji sadržaji najbolje prolaze na Facebooku i kada. A onda su skužili da bi taj software mogli kupovati, recimo, mediji ili druge agencije ili sami brandovi. Da to može biti proizvod koji bi mogli prodavati. Samo, podizanje još jedne kompanije košta. Mediatoolkit je morao godinama raditi na hladnom pogonu prije nego je mogao početi nešto zarađivati. Da bi ga razvili, morali su podići investiciju od slovenskog RSG kapitala u iznosu od milijun eura. Nakon toga, mogli su se dalje razvijati u miru. Pet godina od pokretanja iStudio je imao tridesetak zaposlenika.

Facebook, na kojem su nastali, više nije bio toliki bauk. Kada su počeli, bilo je normalno da jedan klijent uzme dvije različite agencije, jednu za komunikaciju na društvenim mrežama, a drugu da radi ostatak digitalnog marketinga. Ackermann kaže da su se te dvije stvari u međuvremenu spojile. “Mi smo došli do jedne točke u kojoj smo imali 30 ljudi i bili najveća digitalna agencija na tržištu, a radili smo praktički samo Facebook. U početku smo mi i odbijali poslove u kojima bismo morali raditi i malo kompleksnija programiranja, iako smo tehnički i mogli to izvesti. A onda je došlo do toga da više nismo mogli prodavati samo Facebook”, kaže.
Trenutak kada su se počeli širiti van Hrvatske

Nije više imalo smisla biti samo social media agencija. Već su imali cijeli tim programera i dizajera koji su radili Facebook aplikacije. S ljudima koje su već imali, mogli su raditi tehnički kompleksnije poslove. “Mi smo obojica tehničari. Mi nismo kreativci. Samo smo svjesno odlučili da ćemo u početku raditi Facebook. To se pokazalo kao odlična odluka jer to doslovno nitko nije radio. Ali mi smo od početka, da smo htjeli, bili sposobni biti full service agencija koja radi i programiranje web stranica i aplikacija i takvih stvari. Samo, da smo se u početku tako prezentirali, ne bi se uspjeli pozicionirati.

Facebook nitko nije radio bolje od nas, a bilo je drugih agencija koje su imale više ljudi i mogle su poslati bolje ponude za ostale stvari”, priča Ackermann. Prije par godina iSTUDIO je promijenio ime u Degordian. Ime im je počelo smetati kada su počeli raditi vani. Osim u Zagrebu, Degordian ima urede i u Mostaru i u Beogradu. Pokušali su otvoriti i ured u Austriji, ali im je taj pokušaj propao. Ackermann kaže da misli da Austrijanci ne cijene ljude i kompanije s ovih prostora. Kao da manje vrijede.

“Dalje na zapadu te doživljavaju kao istočnu Europu, a percepcija firmi iz Istočne Europe je da su kreativne, a jeftine. U Americi i Kanadi te percipiraju čak kao Europljana. Nema razlike jesi li iz Hrvatske ili Francuske”, kaže Ackermann. Ured u Mostaru su otvorili dok su se još zvali iSTUDIO. Jedna djevojka iz Hercegovine radila je kod njih kao praktikantica. Kada je završila fakultet, htjela se vratiti živjeti u Mostar. Pitala ih je može li nešto raditi od kuće. Rekli su joj da može i na nju prebacili posao oko par klijenata iz BiH. A onda se ispostavilo da i tamo ima toliko posla da joj treba pomoć i tako je nastala podružnica u BiH.
Kako im je jako važna bila nova web stranica

Brzo nakon toga osnovali su i podružnicu u Beogradu koja radi s klijentima u Srbiji. Kako su se širili na druga tržišta, ime iSTUDIO postalo je malo otrcano. “Mi smo se predstavljali kao kreativna agencija, a to ime je sve samo ne kreativno. Čista kopija Applea. Posvuda je bilo kompanija koje su se nazvale iSTUDIO. U Mađarskoj je čak bila digitalna agencija iSTUDIO, koja nije bila naša”, priča Ackermann. Uostalom, iSTUDIO je bila social media agencija. I svi su ju znali kao takvu. A sada su htjeli početi raditi i druge stvari. Četiri i pol godine od osnutka, iSTUDIO je postao Degordian. Pod tim su imenom krenuli prema zapadu. “Kada smo mijenjali ime, napravili smo i novu web stranicu koja je u to vrijeme bila apsolutni hit.

Pokupila je razne strane nagrade za najbolji web dizajn. Behance, jedna ugledna stranica koja prati dizajn uvrstila ju je među sto najboljih svih vremena. Na tom su popisu bili Apple, Adobe i takve firme. I nekakav Degordian iz Hrvatske”. Preko tog weba dobili su par većih, globalnih projekata. Projekti koje Degordian danas radi više nisu nužno direktno vezani za oglašavanje. Bitno su tehnički kompleksniji, ali uvijek su, zapravo, povezani s privlačenjem ljudi nečemu.
‘Sada želimo biti globalna agencija’

Na primjer, radili su društvene mreže za Lufthansu Hrvatska. Kažu da su Nijemci bili zadovoljni nekim manjim projektima koje je Degordian radio za njihov zagrebački ured, pa su ih angažirali i kada su radili web stranicu za jednu novu ponudu. Uveli su letove za potpuno nove lokacije i htjeli su ih promovirati malo drugačije. Nisu htjeli klasičnu kampanju kakve se kod takvih ponuda inače rade, s fotografijama plaža i snimkama dronom koje bi trebale biti dovoljne da nekoga nagovore da tamo otputuje. Degordian im je napravio stranicu koja ljudima koji na nju dođu nudi personalizirane priče koje ih povezuju s lokacijom koju istražuju.

Na primjer, ako netko iz francuske skrola kroz stranicu Lufthanse, stranica mu preko IP adrese otkrije lokaciju i ponudi mu u nekoliko informacija priču koja povezuje njegovu lokaciju s mjestom koje istražuje. Oko pola prihoda Degordiana danas dolazi od sličnih projekata. Kompanija u Hrvatskoj trenutno ostvaruje samo 30 posto prihoda. Približno dvadeset posto ostvare uredi u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Klijenti su im iz SAD-a, Kanade, zapadne Europe. “Mi sad želimo biti globalna agencija”, kaže Ackermann, “čim budemo spremni, želimo otvoriti urede u New Yorku i Londonu.”


Komentari članka

Vezani članci

Vinkovci prvi grad u Hrvatskoj koji investitorima nudi komunalni doprinos od jedne kune

13.09.2017.

Želja nam je na ovaj način potaknuti veća ulaganja u Vinkovcima i olakšati poslovanje poduzetnicima. Koliko mi je poznato, prvi smo grad u Hrvatskoj koji je uveo komunalni doprinos na razini jedne kune

Izraelci nisu imali ništa osim pameti, i zbog toga su uspješni

13.09.2017.

Zašto su Izraelci tako inovativni i poduzetni? Povijest razvoja Izraela je povijest rješavanja problema. Nedostatak resursa, pa čak i osnovnih, poput vode i plodne zemlje, natjerao ih je da budu inovativni

Usporedba poduzetnika s kontinenta i Jadrana otkrila koji su produktivniji

11.09.2017.

Po podacima Fine, lani je od ukupno 114.483 poduzetnika njih 71.391 ili 62,4 posto imalo registrirano sjedište u Kontinentalnoj Hrvatskoj, a u Jadranskoj 43.092 poduzetnika ili 37,6 posto ukupnog broja hrvatskih poduzetnika.

GEM istraživanje: Nužne promjene poduzetničkog okruženja i regulatornog okvira

07.09.2017.

Od svih zemalja, u Hrvatskoj najmanje ljudi smatra da poduzetnici imaju visok status u društvu, dok ispitanici u Finskoj, Irskoj i Njemačkoj u najvećoj mjeri smatraju da poduzetnici imaju visok društveni status

MINGO poziva poduzetnike s ‘idejama koje mijenjaju svijet’ da se prijave na natjecanje

06.09.2017.

Kriteriji natječaja obuhvaćaju poduzetničko rješenje za globalne izazove, ideje koje zadovoljavaju potrebe tržište i građana, koje su potvrđene dokazima i koje je moguće primijeniti na druga tržišta i područja

Tag cloud

  1. 1652 članka imaju tag hrvatska
  2. 1692 članka imaju tag turizam
  3. 1464 članka imaju tag financije
  4. 1094 članka imaju tag izvoz
  5. 693 članka imaju tag zapošljavanje
  6. 890 članka imaju tag poljoprivreda
  7. 608 članka imaju tag poduzetništvo
  8. 856 članka imaju tag trgovina
  9. 876 članka imaju tag EU
  10. 685 članka imaju tag investicije
  11. 809 članka imaju tag industrija
  12. 785 članka imaju tag ict
  13. 728 članka imaju tag menadžment
  14. 906 članka imaju tag kriza
  15. 708 članka imaju tag svijet
  16. 528 članka imaju tag maloprodaja
  17. 496 članka imaju tag marketing
  18. 461 članka imaju tag krediti
  19. 446 članka imaju tag tehnologija
  20. 284 članka imaju tag poticaji
  21. 438 članka imaju tag banke
  22. 414 članka imaju tag dzs
  23. 366 članka imaju tag prehrambena industrija
  24. 364 članka imaju tag hnb
  25. 379 članka imaju tag obrazovanje
  26. 330 članka imaju tag gospodarstvo
  27. 214 članka imaju tag potpore
  28. 290 članka imaju tag hgk
  29. 266 članka imaju tag poduzetnici
  30. 291 članka imaju tag malo i srednje poduzetništvo
  31. 331 članka imaju tag energetika
  32. 268 članka imaju tag osijek
  33. 339 članka imaju tag recesija
  34. 353 članka imaju tag vlada
  35. 264 članka imaju tag agrokor
  36. 267 članka imaju tag eu fondovi
  37. 264 članka imaju tag investicija
  38. 272 članka imaju tag rast
  39. 174 članka imaju tag edukacija
  40. 231 članka imaju tag proizvodnja