Kofein pretvara vrijedne radnike u zabušante?

Kad ste pročitali ovaj naslov, mnogo vas je zasigurno pomislilo: „Nema šanse, ja ne bi mogla/mogao funkcionirati bez kave, a kamoli raditi." Kad sam prvi put čula za ovo istraživanje, to sam i ja pomislila. No, čini se da nas kava razbuđuje, ali ne čini radnike vrjednijima, nego upravo suprotno. Kako su znanstvenici došli do tog zaključka, pročitajte u nastavku!

Znanstvenici su proučavali utjecaj psihostimulansa na štakore podijeljene u dvije grupe- na „zabušante" i „vrijedne". Kao i kod ljudi, takva podjela postoji i kod štakora. Vrijedni su spremni uložiti više vremena i truda da bi na kraju došli do boljeg rezultata, a zabušanti pristaju na lošiji rezultat, ali ulažu i manje truda. Znanstvenici to uspoređuju s čovjekom koji radi prekovremeno da bi na kraju dobio povišicu i s čovjekom koji surfa internetom za vrijeme radnog vremena i odradi samo onoliko koliko baš mora, ali ni ne očekuje povišicu.

Da bi to ispitivanje moglo dati rezultate koji bi bili što primjenjiviji na ljude i kako bi se štakore moglo podijeliti u te dvije grupe, morali su razviti nov način ispitivanja rada kod štakora. Ona se većinom svode na fizički rad (pritisak poluge da bi se dobila hrana), no kod ljudi bitan je i mentalni napor i motivacija. Stoga, kako bi što bolje imitirali tu komponentu rada, napravili su sustav od 5 prozorčića kroz koje se vidjelo kada zasvijetli svjetlo. Tada je štakor morao gurnuti njušku kroz prozorčić u određenom vremenu da bi dobio nagradu u obliku hrane. U lakšoj verziji zadatka, svjetlo bi svijetlilo sekundu, a nagrada bi bila manja. U težoj verziji zadatka, svjetlo bi zasvijetlilo na samo petinu sekunde, tako da su se štakori morali koncentrirati da bi ga vidjeli i reagirali na vrijeme, ali nagrada je bila duplo veća.

Prije pokusa štakori su mogli „isprobati" sustav i pritiskom na polugu odabrati žele li teži ili lakši zadatak. Neki su uvijek birali teži, a neki uvijek lakši zadatak i tako su podijeljeni u dvije grupe, zabušante i vrijedne. Nakon toga dani su im psihostimulansi. Kad je zabušantima dan amfetamin, češće su birali teže zadatke. No, to se nije dogodilo s kofeinom. Uz kofein, zabušanti su i dalje birali lakše zadatke. Kada su kofein i amfetamin dani vrijednima, dogodio se pomalo neočekivan obrat - počeli su birati lakše zadatke, baš poput zabušanata. Nije posve objašnjeno zašto je to tako, no jedna od teorija je da vrijedni već funkcioniraju optimalno pa ih dodatak stimulansa izbaci iz ravnoteže.

Najbitniji zaključak ovog istraživanja nije činjenica da nas kava od vrijednih može pretvoriti u zabušante, već da ne reagiraju svi jednako na stimulanse. Stimulansi se koriste i kao lijekovi u nizu bolesti (na primjer kod liječenja poremećaja pažnje i hiperaktivnosti u djece i odraslih), no ne uvijek s jednako dobrim rezultatom. Ova studija pokazuje da bi možda bilo od koristi uzeti u obzir osnovne kognitivne razlike među ljudima i pokušati individualizirati terapiju. No, pošto se zasad vrlo malo zna o mehanizmima u mozgu pojedinca putem kojih se određuje koliko truda će uložiti u određeni zadatak, prava individualizacija terapije je još daleko.

No, svaki korak na tom putu je bitan. A što se tiče kave i zabušavanja - dok se ispitivanja ne izvrše na ljudima, ja kao teški ovisnik o kavi, odbijam vjerovati u bilo što drugo, osim u njene dobrobiti. Ma koliko god to bilo neznanstveno od mene.