Kupovna moć prosječne plaće 27% manja nego 1978. godine

U Hrvatskoj je 1980. godine rođeno 70 tisuća djece koja su danas kao 36-godišnjaci životare s istom razinom dohotka koju su ostvarivali i njihovi roditelji kad su ih rodili. U nepuna četiri desetljeća stvorene su nove ekonomske sile, treća industrijska/digitalna revolucija naopačke je okrenula stil života, no Hrvatska je za sve to vrijeme ukopana na mjestu! Potvrdilo je to i istraživanje višeg ekonomista Svjetske banke Marcina Piatkowskog koji je, s neskrivenim ponosom, zaključio da je njegova zemlja u posljednjih 25 godina doživjela najveći procvat u svojoj povijesti.

Krpali rupe

Dok je Poljska u četvrt stoljeća više nego udvostručila BDP i postigla to da se 80 posto njezinih stanovnika smatra zadovoljnima, Hrvatska je jedina od tranzicijskih članica stagnirala. Piatkowski je došao do istog rezultata kao i američka istraživačka organizacija Conference Board, specijalizirana za praćenje dugoročnog ekonomskog rasta. Amerikanci tvrde da je 2013. godine hrvatski BDP bio 0,4 posto niži od BDP-a iz 1980. godine! Samo su tri europske države bile lošije: Srbija, Ukrajina i Moldavija. Hrvatski ekonomist Josip Tica otišao je i korak dalje te je pokazao da je kupovna moć prosječne neto plaće u 2015. godini bila 27% niža od prosječne neto plaće iz 1978. godine.

– Naš je problem ponajprije u tome što se razvoj vezao uz tržište nekretnina. Dok su drugi išli naprijed, mi se nismo reformirali, nego smo u hodu “krpali rupe”. Na početku tranzicije preradikalno smo primijenili neka rješenja koja nisu rezervibilna, primjerice kod privatizacije, monetarne pa i fiskalne politike. Nije bilo razvoja koji bi se temeljio na strategiji, svi su se zabavljali tržištem nekretnina i nitko nije primijetio da ekonomija propada – ističe Tica. Mnogi su s rezervom uzeli njegov zaključak da su plaće iz 1978. godine osiguravale bolji standard nego danas, no Tica kaže da stanje u zemlji ne treba suditi po Zagrebu.

– Danas je inozemna roba dostupnija i jeftinija nego što je to bilo 80-ih godina pa postoji dojam da se živi bolje, no kupovna moć današnjih plaća je niža. Prava Hrvatska počinje kad se odmaknete sat vožnje od glavnoga grada – kaže Josip Tica, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Prema podacima Conference Boarda, koje je sistematizirao hrvatski makroekonomist Dubravko Mihaljek, tijekom hrvatske stagnacije Kina je porasla 16 puta, Indija sedam, Turska četiri, SAD dva i pol, a zemlje srednje i istočne Europe 1,2 puta. Sistematizirajući podatke američke organizacije, hrvatski makroekonomist Dubravko Mihaljek istaknuo je da smo, unatoč dvama velikim vanjskim šokovima – ratu s početka 90-ih i svjetskoj financijskoj krizi u posljednjih pet godina – mogli izbjeći pad ovakvih razmjera.

– Boljom strukturnom politikom u 90-im godinama i boljom fiskalnom politikom u drugoj polovici 2000-ih godina ti su se šokovi djelomično mogli ublažiti – navodi Mihaljek. No nisu jer se kvalifikacijska struktura zaposlenih sporo mijenja, zaposlenost stagnira, a klasične investicije u građevinu bile su glavni izvor rasta.

Turizam nije dovoljan

Mihaljek kaže da hrvatsko gospodarstvo u cjelini nije u posljednja dva desetljeća ostvarilo gotovo nikakav tehnološki napredak. Piatkowski pak navodi da je Poljska grabila naprijed na temelju pameti, poduzetništva i napornog rada, a ne prirodnih resursa ili financijskih steroida. Ilustrirao je to uspjehom na poznatim Pisa testovima koji su pokazali da je 15-godišnji poljski učenik funkcionalno pismeniji od prosječnog zapadnoeuropskog ili sjevernoameričkog učenika. Nakon sloma nekretninskog biznisa, Hrvatska pak svoju budućnost gradi na turizmu, koji ne može osigurati ravnomjeran razvoj zemlje niti su radna mjesta koja on donosi dovoljna da osiguraju egzistenciju mladih ljudi koji masovno odlaze preko granice u potrazi za boljim životom. Mihaljek je istaknuo da nam, uz jeftiniju državu i efikasniju upravu, treba moderan sustav obrazovanja koji uči analitički razmišljati i rješavati probleme, a ne “bubati” činjenice koje su u trenu dostupne na internetu.