Ma kakvo gljivarenje i tunelarine, pogledajte čime ozbiljne države povećavaju natalitet

Svjetska iskustva pokazuju da ne postoji jedinstvena državna politika koja donosi demografski preokret, nego je riječ o skupu raznih mjera koje ovise o društvu u kojem se uvode i koje se moraju konzistentno i dugoročno održavati, a najbolje rezultate među njima daju subvencije i druge vrste pomoći obiteljima za boravak djece u predškolskim ustanovama

Fijasko Ministarstva demografije s dodjelom poklona, kao i još nekoliko nedavnih vijesti, poput one o nepovoljnim prognozama kretanja stanovništva za Hrvatsku i ostatak regije koje je napravila američka obavještajna agencija CIA (Central Intelligence Agency), opet su u fokus javnosti nakratko stavili domaću demografiju. Pitanje demografske obnove postalo je, zapravo, posljednjih dana toliko popularno da pojedini političari čak i ukidanje tunelarine (za tunel Sv. Ilija između Makarske i Imotskog) i ukidanje naplate branja šumskih plodova, proglašavaju demografskim mjerama.

Uz sve to, prije nekoliko tjedana najavljeno je i da će se konačno, nakon više od desetljeća i pol, promijeniti uvjeti za primanje dječjeg doplatka te bi od iduće godine tu pomoć trebalo primati više obitelji. Hoće li svi ti potezi, a zasigurno će ih u budućnosti biti još, kao što ih je bilo pregršt i u prošlosti, posebno kad je trebalo građanima baciti malo novca u oči kako ne bi imali oštar pogled na to koje ime zaokružiti na glasačkim listićima, rezultirati u preokretu domaćeg nataliteta? Ukratko, neće.

Pitanje nataliteta i demografske obnove nisu nikakva novost u društvu, a razvijene zemlje, u kojima je prirodni prirast najniži, njime se bave već desetljećima. Mnogo je truda i vremena utrošeno na otkrivanje razloga i uzroka koji dovode do toga da se danas u ekonomski najbogatijim društvima rađa najmanje djece, a jednako toliko je utrošeno i na mjere kojima se taj trend pokušava preokrenuti. Rezultati su svakojaki, no usporedbe među raznim državama ipak pokazuju neke općenite zakonitosti.

Olivier Thévenon, analitičar socijalnih politika u Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD, Organisation for economic cooperation and development) i jedan od poznatijih svjetskih stručnjaka, demografske mjere svrstava u tri skupine. Prvu grupu čine mjere koje se bave trajanjem i omogućavanjem roditeljskih dopusta kako bi se zaposlenim roditeljima omogućilo da imaju dovoljno vremena za brigu oko djece. Drugu grupu mjera čine one usmjerene na novčanu podršku, bilo da se radilo o izravnim transferima poput raznih darova za svako pojedino dijete, i sličnih dodjela novca ili robe, doplataka i naknada, ili o poreznim izuzećima i pogodnostima. Treća grupa odnosi se na usluge za roditelje i djecu u smislu izravnog financiranja ili subvencioniranja raznih pružatelja tih usluga (jaslice, vrtići i sl.) ili trošenja novca općenito na programe pružanja pomoći obiteljima kojima je ona potrebna.

Efekti takvih pojedinačnih politika su upitni. Naknade i pomoći koje pružaju središnje i lokalne vlasti su dobrodošle, ali najčešće završe u džepovima obitelji koje bi ionako imale djecu. Dulji roditeljski dopust ne potiče obitelji na više djece, no ima pozitivne efekte u tome što očevima omogućava da budu bolji roditelji, pokazuju dosadašnja iskustva iz Europe.

Ono što, izgleda, daje najviše uspjeha je subvencioniranje troškova obiteljima za ustanove za brigu oko djece, poput jaslica i vrtića. Na taj se način smanjuju i financijska i karijerna odricanja žena na koja su one prisiljene zbog majčinstva. Otvaranje mnogo dobrih i subvencioniranih vrtića znak su da društvo podupire žene u tome da lako nastave svoje profesionalne karijere i nakon što se odluče na roditeljstvo.

Takva politika je pomogla, primjerice, Francuskoj koja među razvijenim zemljama ima jednu od viših stopa nataliteta, za razliku od Njemačke, Italije ili Španjolske, a veliku ulogu je u Francuskoj odigrala je stabilnost i dugotrajnost demografskih mjera. Thévenon ističe da su mjere demografske obnove efikasnije kad postoje: fleksibilnije kulturne norme (u smislu da se razbijaju tradicionalne uloge muškaraca i žena u obiteljima), kad ne postoje prekidi u pružanju pomoći obiteljima odnosno kad se obiteljima konstantno pruža pomoć tijekom cijelog trajanja djetinjstva, te kad je podrška države dovoljno stabilna da se obitelji mogu sa sigurnošću odlučiti na donošenje dugoročnih odluka u što svakako spada imanje djece.

Thévenon također kaže da ne postoji jedinstvena mjera koja bi podigla natalitet, no iskustva ukazuju na to da mjere usmjerene na smanjivanje konflikta između posla i brige za djecu, subvencioniranje troškova stanovanja i školovanja, te promicanje uloge očeva sve podržavaju rast nataliteta. OECD-ov analitičar dodaje i da pojedine mjere variraju jer se uvode u raznolikim uvjetima određenima poviješću, različitim kulturama i društvenim okolnostima.

Podaci ukazuju da u razvijenim zemljama uglavnom važi pravilo da što više država troši na djecu i demografsku obnovu, više i dobiva. U tome prednjače nordijske zemlje koje izdašno pomažu obitelji s djecom kroz mnoštvo mjera što je vidljivo i iz podataka o broju novorođene djece u usporedbi s, recimo, državama južne Europe koje puno manje odvajaju za brigu o djeci i sukladno tome imaju i puno većih problema s prirodnim prirastom.

Thévenon upozorava da je 'vrsta naknada koje država omogućava roditeljima puno važnija od iznosa'. Jednokratne pomoći za novorođene, primjerice, utječu na to da obitelji imaju djecu brže, no ne utječu na ukupan broj djece na koje se odlučuje neka obitelj. Zbog toga se čini da bi veća potrošnja na kvalitetnu institucionalnu brigu o djeci, u vidu odličnih vrtića i jaslica, bila najbolji izbor za neku državu koja želi promicati rast stanovništva.

Ipak, stručnjaci upozoravaju da takva politika koja je pokazala efekte u dijelu razvijenih europskih država, ne mora nužno imati jednako efikasne rezultate i drugdje. U svemu tome današnja Hrvatska nema prevelike šanse za uspješan preokret.

U okružju u kojem se demografska politika svodi na individualne popularističke poteze u kojima se jedna mjera sporadično uvodi dok se istovremeno s druge strane na drugim područjima obiteljima otežava briga za djecu, teško je očekivati ikakve promjene. Dok god nam se vođenje države svodi na dnevnu politiku prepucavanja i na isključivo kratkoročne ciljeve ostanka na vlasti, lokalnoj ili središnjoj, dotle će mladi i dalje birati odlazak u inozemstvo gdje im životima neće upravljati hirovi vlastodržaca.

Manjak koordinacije i izostanak bilo kakve cjelovite dugoročne i dugotrajne državne politike (izvan oportunističkog proglašavanja demografske obnove važnim državnim pitanjem), inzistiranje društva na 'tradicionalnim vrijednostima' bez uvažavanja činjenice da su se te vrijednosti razvijale u nekim drugim vremenima i okolnostima, i dalje će osuđivati Hrvatsku na sve manje i manje djece.

Efekti toga, kao što se može vidjeti u nedavnim odlukama Vlade o povećanju broja dozvola za inozemne radnike, itekako su već prisutni.