"Mali bauhaus" u centru grada: Već dvije generacije obitelji Linić vode obiteljski posao u Rijeci

Dorica, Marinko, Marko, Nevio i Matea, igrom premetanja početnih slova imena stvorilo se i oblikovalo ime obiteljske tvrtke, nazvali su je DaMan. A uskoro će proslaviti trideset godina postojanja.

No, kad imenu dodamo i lokaciju, Adamićeva ulica, nadomak pothodnika Robne kuće Ri, onda je malo onih koji barem jednom nisu zakoračili u trgovinu u kojoj nema što nema. Ili, kako su nam potvrdili vjerni kupci, to je jedino mjesto u gradu gdje možeš kupiti i vijak i gumicu, čavlić i brtvicu, boju za ličenje ali i kućne ljestve.

Najlon za prekrivanje na kilograme, seriju proizvoda za obnovu kuće, ali i osobnu higijenu. Nema odlaska u trgovačke centre za svaku sitnicu, što je umirovljenicima i onima koji nemaju automobil blagodat koju maksimalno koriste.

Već na samom ulazu dočekuju vas police u nekoliko redova prepune robe, što je, složit ćemo se, kupcu psihološki vrlo važno. Nerijetko kupac dođe po jednu stvar, ali izađe s više kupljenih proizvoda, naprosto jer je oku sve vidljivo i dostupno, u koju god se policu zagledaš nađeš baš ono što ti nedostaje, a nikad zapravo nemaš vremena ciljano potražiti baš to.

Čavli za kokošinjac
Ni razgovarati baš nismo uspjeli u jednom dahu, kupci ulaze li ulaze, izlaze, propituju, traže, a kako kaže prodavačica Željka Kos, tako je cijeli dan. Užurbano, radno, svakoj se mušteriji treba posvetiti, objasniti, pronaći ono što traži... Ako se stvori gužva, kupci se »izgube« među policama i strpljivo čekaju svoj trenutak.

- Da, da, znaju nam reći da smo »mali bauhaus u gradu«. Godi nam to. Dolazi nam starija populacija, jer ako nisi mobilan, otići po tri čavla, kist ili boju u neki od trgovačkih centara, baš i nije jednostavno. Trgovina koja se bavila sličnom djelatnošću na tržnici, zatvorila je svoja vrata pa je sada daleko više posla, ali i odgovornosti, kaže naša sugovornica.

A prekida je Marija Sanković koja traži čavle za kokošinjac.

- Sve ča mi zatreba dolazim tu, već pedeset let, kaže nam, objasnivši da treba čavle za učvrstiti daske na kokošinjcu. Od 1963. sam u Rijeci i ovaj dućan mi je sve, kaže Sanković.

- Pravokutnike držite? - pita sljedeći kupac.

- Veličina?, pita prodavačica Kos.

- Ja bih na »L«.

- Nema problema, uzvraća prodavačica.

- Da, da, to! Bravo gospođo, četiri komada mi treba, kaže kupac Mirko Zorica. Dolazi u trgovinu dugi niz godina, cure su beskrajno uslužne, dodaje i odlazi zadovoljan.

»Nasljednici« Derme
Krenemo razgovarati kad opet ulazi kupac, traži brtve za peći. Imaju ih dakako, sljedeći ulazi i traži samoljepljivu traku, prodavačica joj savjetuje debljinu, kupac sluša i prihvaća. I to je neprocjenjivo, da ti se prodavač u potpunosti posveti makar na koji trenutak, sasluša, preporuči, dobacuje kupac koji je netom ušao kupiti kantu boje.

»Sigurno da je u velikim centrima veći izbor, ali ruku na srce, dok zazoveš prodavača, jer centri su ogromni, prođe i desetak i više minuta, naprosto ih nema dovoljno. Ovdje to nećeš nikada doživjeti, ako je gužva sačekaš, ali onda znaš da će se tebi posvetiti, objašnjava filozofiju prodaje naš sugovornik.

Obitelj Linić je zapravo nastavila tamo gdje je stara Derma završila, mudro su nastavili s istom djelatnošću, samo je asortiman, lepeza proizvoda daleko bogatija i raznovrsnija.

Očeva poslovna ideja
- Osnovani smo prije skoro trideset godina, bavimo se i maloprodajom i veleprodajom. Imamo i dostavu, skladište na Delti. Jedno smo vrijeme držali trgovinu u Dražicama, od 2000. godine kad smo izlicitirali ovaj prostor, krenuli smo s maloprodajom, pripovjeda Dorica Linić koja polako prepušta posao sinovima, Marku i Neviu.

Uvjerena je da sinovi dobro rade, pa uz dvije zaposlenice, Željku Kos i Stelu Lecki, mogu nastaviti istim tempom. Nevio je malo stariji i duže vrijeme radi od Marka, no, nakon što je Marko diplomirao i na nekim drugim poslovima »upijao« znanja, odlučio je iskustvo pretočiti u obiteljsku tvrtku.

Tu je i najmlađa kćer Matea koja završava srednju školu, pa će po potrebi preko omladinske zadruge zarađivati džeparac, uvijek treba ispomoć. Otac Marinko je u mirovini, on je udario temelje firmi, a mi nastavili, pogotovo sinovi priča Dorica Linić.

- Trudimo se svakom kupcu ugoditi, ako nečega nema to se brzo naruči, uglavnom u dućanu držimo preko 4 tisuće artikala. Nedostaje nam koji kvadrat, ali nekako se snalazimo, kaže mladi magistar ekonomije Marko, komu je sport jedna od najranijih strasti, nekad je igrao U NK Rječina i NK Grobničan, danas je i nogometni sudac.

No, zajedno s bratom hrabro kroči kroz poslovne izazove. Ne krije da je bilo i problema i da ih mora sam rješavati, ali dodaje da u svemu ima snagu obitelji.

- Ovakav posao može dobro funkcionirati samo ako je cijela obitelj u tomu, misli mladi Marko Linić koji se odlučio zajedno s bratom Neviom nastaviti baviti se trgovinom, baš kao što je njegov otac Marinko prije tridesetak godina utemeljio poslovnu ideju.

Zanat ispekla u Brodomaterijalu
- Davne 1986. godine bila sam na šegrtovanju kod Marinka Linića. Bio mi je šef u tadašnjem Brodomaterijalu. Danas mogu reći da sam ispekla zanat kod njega, naučio me svemu, od psihologije kupca do usvajanja pravih radnih navika i naučenih osnova trgovine.

Zahvalna sam mu jer me tako dobro naučio da me nije bilo strah probati raditi negdje drugdje. Otišla sam nakratko i ponovo se vratila. Kad se otvarala ova trgovina prije dvadeset godina, mali Marko, danas mi je šef, imao je deset godina. Evo ga na fotografiji s otvorenja, stoji kod radnog pulta s metrom, priča Željka Kos.

Ako oni nemaju, znači da nigdje nema!
- Kupujem na tjednoj bazi kod njih, u trku nam je rekao Ozren Gruičić. Za kućna servisiranja idealna trgovina, sve naručujem preko njih, i materijal i alate, nemam što reći nego ocijeniti ih s pet plus, kaže Gruičić.

Slično misli Boris Miočić koji je na prstu ruke pokazao minijaturnu gumicu kao ogledni primjer. I našao ju je!

- Sve što mi treba nađem tu. A neću otkriti što je sve jeftinije u odnosu na cijene u nekim trgovačkim centrima, dodao je Miočić. Ako nemaju oni, ja odustajem jer znači da neću nigdje naći!

Milan s Grobnika ulazi u radnoj tuti, skoknuo po nekoliko artikala, renovira kaže neke prostorije u Jadroagentu, zadovoljan izlazi...

I otočani su redoviti gosti. S katamarana ravno ujutro s kolicima kod njih, sve što im treba nabavljaju u DaManu. Ali tu su i radnici koji su po cijelu godinu zaposleni na usidrenim jahtama. Kakvo veselje kad su otkrili dućan u komu svega ima, sve što im treba nalaze kod njih.