Marže na povrće trgovcima donose čak 62 posto zarade

Povrće je na domaćem tržištu postalo skuplje od mesa!
Za kilogram prvih paprika na zagrebačkim je tržnicama trebalo izdvojiti i do nevjerojatnih 50 kuna. Za krastavce i rajčice traži se 30 kuna, šparoge su 60, a kilogram mladog krumpira - 10 kuna.

Domaći proizvođači povrća priznaju da su cijene u odnosu na smanjenu kupovnu moć previsoke, ali smatraju da je tome razlog u podivljalim trgovačkim maržama. Naime, trgovačke marže na povrće su i po 62 posto, dok su na voće do 42 posto, peciva do 33 posto, kruh do 31 posto, konzerve i proizvode od mesa do 29 posto, mlijeko do 19 posto, svježu ribu do 19,5 posto, meso peradi do 18 posto, mliječne proizvode do 17 posto...

U tome prednjače veliki trgovački lanci, ali i gradske tržnice, gdje cijene povrća osjetno odskaču u odnosu na cijene na zelenim veletržnicama koje zjape poluprazne.

Na Zelenoj tržnici na Žitnjaku u Zagrebu sve je manje robe iz uvoza. Ima nekoliko proizvođača povrća iz Podravine i Zagorja, ali nema kupaca. S druge strane, većina povrća na gradskim tržnicama je iz uvoza, jer iz domaće proizvodnje imamo dovoljno samo krumpira, a tek u špici sezone rajčice, zelene salate i kupusa, jer proizvodnja povrća u plastenicima, posebno u Podravini i Slavoniji, nije zasad zaživjela.

Uz to, veliki proizvodni sustavi, kao što je Agrokor, proizvode dosta luka u PIK-u Vinkovci, ali ne i drugog povrća u Belju i dolini Neretve, iako tamo postoje dobri uvjeti za pokretanje proizvodnje povrća. Osim toga, Podravka, nakon što je prije nekoliko godina posve odustala od proizvodnje povrća, sada planira zasaditi u Koprivnici prvih 70 hektara povrća, a sljedeće godine, ako riješi pitanje poljoprivrednog zemljišta, mogla bi podići i 10 puta više povrća. Jedna od važnih prepreka je neorganiziranost primarnih proizvođača koji prerađivačima ne mogu osigurati dovoljne količine proizvoda ujednačene kvalitete, ali i cijene. U Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja smatraju da je izlaz u proizvodnim marketinškim organizacijama koje bi okupile manje poljoprivrednike te im pružile potrebnu infrastrukturnu i organizacijsku podršku za otkup njihovih proizvoda.

Europska unija ima razrađene modele potpore takvim organizacijama, a i promišljanja resornog ministarstva na tom su tragu. U cijelom tom lancu vrlo je važna uloga prehrambene industrije koja se u proizvodnim procesima treba još više oslanjati na domaću sirovinu.

Ne može se očekivati da budemo konkurentni u proizvodnji onog što ne uspijeva u našem podneblju. Primjerice, u proizvodnji tropskog povrća, kave, čaja, začina ili riže. No, proizvodnja povrća koja ne traži velike proizvodne površine zemljišta, ali zahtjeva veća ulaganja i ljudski rad, mogla bi konačno doći u prvi plan.

Ovoga proljeća ratari su u sustavu poticaja prvi put zasijali nešto više povrća, a manje kukuruza, soje i uljane repice u odnosu na prošle godine.

Nova šansa za domaće proizvođače
Samo u posljednje četiri godine u Hrvatsku je uvezeno voća i povrća u vrijednosti osam milijardi kuna, a izvezeno za samo 1,2 milijarde kuna. Zbog globalnih kretanja u poljoprivredi i gospodarske krize mnoge su se okolnosti promijenile. Na svjetskom tržištu nema više jeftine hrane te se otvaraju nove mogućnosti za hrvatske proizvođače hrane.