Na vrijeme prepoznali da se od mlijeka ne da živjeti, prodaja teladi omogućila je OPG Vrbanić solidan život od vlastitog rada

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo 44-godišnjeg Zvonka Vrbanića iz Novog Varoša, sela u Općini Stara Gradiška, na vrijeme je shvatilo da od proizvodnje mlijeka neće može živjeti i opstati, pa se prije osam godina preorijentiralo na uzgoj goveda u sustavu "krava-tele“, čime se sada uspješno bave.

Stočarstvo se Zvonku Vrbaniću pod kožu uvuklo još kao dječaku i mladiću kada je roditeljima pomagao na obiteljskom imanju. Prije Domovinskog rata držali su 5-6 mliječnih krava, na godinu proizvodili do stotinjak svinja, bavili se ratarskom proizvodnjom, kao i većina poljoprivrednih obitelji u selima novogradiške Posavine koja su bila poznata po stočarstvu.

"Bilo je to tada sasvim drukčije, stoku smo uzgajali na seoskim utvajima, proizvodili sir i vrhnje, prodavali na tržnici, uvijek smo prodali i neko tele i svinje, živjeli smo od toga“, prisjeća se Zvonko prijeratnog stočarstva kojim se bavila njegova obitelj.

Za vrijeme Domovinskog rata Vrbanići su morali izbjeći, njihovo selo Novi Varoš četiri je godine bilo okupirano, a nakon povratka na svoje ognjište i obnove kuće, počeli su ispočetka.

Od proizvodnje mlijeka nisu više mogli opstati

"Nedugo nakon povratka ukinuta nam je prognanička naknada i bili smo prepušteni sami sebi. Nešto smo morali raditi. Krenuli smo opet u stočarstvo, radili smo ono što smo znali. Na početku smo nabavili 3 krave i imali jedan mali traktor. Bio je jako težak početak, zemlja nam je bila nesigurna, bilo je sumnjivo područje zbog mogućih minsko-eksplozivnih sredstava. Na natječaju koji je raspisala Općina Stara Gradiška kupili smo jednu veću površinu, u međuvremenu na kredit smo uzeli veći traktor, postupno nabavljali krave i širili proizvodnju. Nije bilo jednostavno, ali napredovali smo i kada se osvrnem na to razdoblje od Domovinskog rata do sada napravili smo dosta“, kaže Zvonko i ne žali što je ostao u selu.

Vrbanići su ispočetka širili matično stado mliječnih krava. Mljekarstvom su se bavili 7-8 godina sve dok je cijena mlijeka bila dobra. Međutim, kada se ona počela srozavati, ubrzo su shvatili da od te proizvodnje više neće moći opstati, da se od proizvodnje i prodaje mlijeka više neće moći živjeti. Zato su se, kažu, na vrijeme, 2010. godine, preorijentirali na govedarsku proizvodnju u sustavu "krava-tele".

Simentalke križaju s francuskim pasminama goveda

"Tada smo kupili veće državno zemljište i odlučili za novi način uzgoja stoke. To nam je u tom trenutku bio jedini izlaz, riskirali smo pa šta bude. Neki su govorili da u to idemo samo zbog poticaja. Nismo obraćali pažnju na to, vidjeli smo svoju šansu u novoj proizvodnji i nismo pogriješili, zadovoljni smo što smo donijeli takvu odluku“, kaže Zvonko dok obilazimo pašnjak površine 64 hektara i stado s pedeset dva grla krava, steonih junica i rasplodnim bikom plus telad. Pašnjak se nalazi uz odteretni kanal

Od pasmina Vrbanići u uzgoju na otvorenom imaju domaćeg simentalca koje križaju sa francuskim pasminama limousine i charolais. Krenuli su od onoga što su imali dok su proizvodili mlijeko. Zvonko kaže da simentalac dobro podnosi uvjete uzgoja na otvorenom u lijepom i zdravom prirodnom posavskom okruženju, pa se njegova obitelj zbog toga odlučila na ekološku proizvodnju, za proizvodnju zdrave hrane.
Isplativija prodaja teladi od tovljenih bikova

"Pašnjak je izdašan, osobito kada je normalna godina, ali bude dovoljno hrane i kada je sušno razdoblje. Inače, na ratarskim površinama proizvodimo travne smjese za prehranu stoke u zimskom razdoblju. Na pašnjaku imamo i objekte za smještaj stoke koja ne bude vezana ni preko zime i skladišni prostor za sijeno. Jedno vrijeme tovili smo i prodavali bikove, ali budući da je za nas ta proizvodnja bila neisplativa, sada isključivo prodajemo telad za koju imamo kupce, a zadovoljni smo i cijenom“, kaže Zvonko dok nam pokazuje tele koje je tog jutra došlo na svijet na pašnjaku. Iako staro tek nekoliko sati već pomalo nesigurno hoda oko mame krave.

Zvonko kaže da sada ne razmišlja o nekim većim planovima širenja proizvodnje, trenutačno nije zainteresiran ni za europski novac kroz mjere Programa ruralnog razvoja. Iako njegovo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo ima sedamdesetak hektara vlastitih površina, obrađuju i 36 hektara državne zemlje. Zvonko kaže da ih muči problem što su tu zemlju dobili na privremeno korištenje na neodređeno vrijeme, najviše do pet godina.
Obitelj zadovoljna što je ostala u selu i na zemlji

"Volio bih da bude raspisan neki pošten natječaj za to poljoprivredno zemljište, da ga dobijemo dugoročnije na korištenje, da znamo čime raspolažemo. Ovo što smo dobili na privremeno korištenje nije pravo rješenje. To brzo prođe i nikada nismo sigurni hoćemo li te površine dobiti i u sljedećem natječaju. A treba nam ta zemlja, jer za stoku treba proizvesti i spremiti dosta hrane,“ kaže Zvonko nadajući se da će primjena novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu regulirati i taj problem.

S državnim potporama Zvonko je zadovoljan, ali se, kaže, u njih čovjek ne može osloniti dovijeka, pa u njegovu gospodarstvu nastoje organizirati proizvodnju od koje se može živjeti. Zvonko je zadovoljan što je kao mlad čovjek ostao na selu i posvetio se poljoprivredi.

"Nije lako, ali smo sami svoje gazde, živimo na svome u ovom lijepoj Posavini. Zadovoljan sam što je taj posao i način života prihvatila i moja supruga Gordana, što smo stvorili lijepo gospodarstvo, ali i troje krasne djece: kćeri Doroteu (18) i Mineu (15) i sina Tima (13), što ih školujemo i što od svoga rada možemo solidno živjeti. I što je važno – nismo opteretili proizvodnju i obiteljsko gospodarstvo kreditima, pa lakše dišemo od onih koji su se ulaganjima prezadužili“, kaže Zvonko.