Oblačila Torcidu i BBB-ovce, bankrotirala, a danas oblači bankare: 'U najtežem trenutku imala sam anđela spasitelja'

Varteks, Siscia, Kamensko, Orljava… Popis propalih tekstilnih tvrtki iz godine u godinu samo raste. Ipak, na tom zgarištu nekad moćne tekstilne industrije još uvijek postoje itekako žive firme, a jedna od njih je Naftalina iz zagrebačkog Botinca. Izdašni prihodi dolaze joj od poslova s velikim klijentima, od luksuznih hotela i banaka do kruzera. Koja je tajna njihove otpornosti i uspjeha, otkrile su nam osnivačica tvrtke Josipa Maslać Petričević i njezina kći Matea Pirić, direktorica prodaje i marketinga

Maslać Petričević osnovala je obrt Naftalina 1983., sa samo 20 godina. Krenula je s dvije krojačice te opskrbljivala jeans generaciju traper hlačama, jaknama i suknjama. Izbijanjem rata početkom 90-ih posao je stao i završila je u bankrotu, ali uspjela je opstati prebacivši se s trapera na izradu radne odjeće.

Danas je Naftalina lider u proizvodnji korporativne odjeće za velike kompanije – banke, hotelske kuće, zračne luke i druge velike tvrtke. Osim kćerke Matee, u firmi joj je zaposlen i sin Domagoj kao financijski direktor.

U Naftalini radi oko 70-ak ljudi u osam hala smještenih u Botincu.

Ime Naftalina zvuči jako 'retro'. Kako ste se dosjetili tog naziva?

Josipa Maslać Petričević: Da, priznajem da je čudno ime (smijeh). Naftalina je 80-ih bio jedan od najpoznatijih butika u Trstu, a prodavali su spitfajerice američke vojske. S tim smo krenuli. Radili smo spitfajerice i za Torcidu i za Bad Blue Boyse. Imali smo dućane u Splitu i Zagrebu, a traperice i spitfajerice bile su naši prvi proizvodi. Mladi su 80-ih bili ludi za tim.

Niste iz tekstilne struke, studirali ste pravo. Jeste li završili studij?

Josipa Maslać Petričević: Nisam. Na drugoj godini fakulteta rodila sam sina.

Jeste li imali nekog u obitelji tko se bavio krojenjem i šivanjem?

Josipa Maslać Petričević: Ne. Nas je u obitelji bilo četvero djece. S nama je živio i moj bratić, tako da nas je ustvari bilo petero. Bili smo radnička obitelj, a roditelji su se doselili iz Hercegovine u Botinec početkom šezdesetih godina. Otac Jozo radio je kao zidar. Htjela sam im olakšati financijsku situaciju i plan mi je bio studirati i nešto raditi. Naftalinu sam otvorila s 20 godina, na prvoj godini fakulteta.

Klijentima nude brojne usluge
Uz proizvodnju korporativne odjeće, Naftalina nudi usluge tapeciranja starog namještaja te šivanja posteljine, zavjesa, jastuka i stolnjaka. Pružaju i usluge pranja zavjesa i servisiranja vodilica za zavjese. Također imaju inovativnu uslugu 'Naftalina to go'. U sklopu nje poseban tim izlazi na teren te radi popravke, tapeciranje i šivanje na licu mjesta, za čime su najveću potražnju iskazali kruzeri.

Kupovali ste robu u Trstu i preprodavali?

Josipa Maslać Petričević: Ne, ne. Odmah smo počeli šivati. Tekstil smo većinom kupovala u Trstu i angažirala sam dvije susjede iz Botinca za krojačice. Od starta nam je jako dobro krenula prodaja.

Kad to pričate, sve zvuči jako jednostavno. Kako ste uspjeli nagovoriti susjede da rade s vama? Ipak ste tad imali samo 20 godina.

Josipa Maslać Petričević: To su bile žene koje su živjele u mojoj ulici. Zvala sam ih teta Zdenka i teta Jela. Nije ih bilo teško nagovoriti i do mirovine su bile uz mene. Stvarno smo dobro radili. To je bilo vrijeme i drugih butika s jeansom. Sjećam se Škorpiona, Mister X-a… Dolazili su nam kupci iz Slovenije, BiH i Srbije. Subotom je u dućanima bila strašna gužva.

Ali onda stiže rat i odlazite u bankrot. Kako ste preživjeli to razdoblje?

Josipa Maslać Petričević: Da… Do početka 90-ih posao je cvjetao. Imali smo dućane u Zagrebu, Splitu, Vinkovcima i Dubrovniku. Kad je izbio rat, više nitko nije trebao tekstil. Sve se počelo urušavati kao Lego kockice. Uz sve to, jer nevolja nikad dolazi sama, raspao mi se brak, a majka mi je doživjela moždani udar i ostala nepokretna. Ostala sam praktički sama s dvoje djece i našla se na dnu. Obiteljsku kuću htjela je zaplijeniti banka, ali mi je pomogao divan čovjek, odvjetnik, kasnije sudac, iz Osijeka. Što je najčudnije, uopće ga nisam poznavala. On je bio moj anđeo izbavitelj. Za mene je to bila Božja providnost.

Jeste li u tim trenucima razmišljali o tome da zatvorite Naftalinu i nađete posao u nekoj firmi?

Josipa Maslać Petričević: Ne. To mi nikad nije bila opcija. Jedino sam s tekstilom znala raditi i tu sam tražila izlaz. I našla sam ga u security firmama. Počela sam krojiti uniforme za zaštitarske tvrtke - Sokol Šafarić, kasnije Sokol Marić, Zvonimir security, AKD, Tigar Cikatić i druge. To je bio početak zaštitarskog biznisa u Hrvatskoj. Uz njih je rasla i Naftalina. S vremenom smo širili krug klijenata i usluga koje im pružamo.