Ovo je čovjek koji je pred pet godina sve stavio na kocku i s frendom uložio u Muzej iluzija.

Rijetko koji spomen imena nekog muzeja u ljudima izaziva ushićenje kao što je to slučaj s Muzejom iluzija. Ovaj je muzej, naime, u svega nekoliko godina postao sinonim za zabavu. Priča koja je svoj početak 2015. dobila u Zagrebu uspješno se proširila po čitavom svijetu, a ovih dana se, na oduševljenje mnogih, nova filijala otvara u Splitu.

Uhvatili smo stoga jednog od dvojice osnivača, Roka Živkovića. Zahvaljujući njemu i njegovom poslovnom partneru Tomislavu Pamukoviću – dvojici realiziranih marketingaša koji su pred nekoliko godina odlučili sve staviti na kocku, napustiti svoje uspješne karijere i baciti se na glavu u ovaj ambiciozni projekt koji je nadrastao čak i sva njihova očekivanja – Hrvatska se može pohvaliti jednim od svojim najjačih izvoznih aduta kad je u pitanju kultura.

„Gledali smo kako građanima grada Zagreba ponuditi novi proizvod koji će biti zabavan“, započinje priču Živković. „Ideju smo zapravo dobili gledajući National Geographic i Brain Games.“ Riječ je o seriji koja mu je tad bila užasno zanimljiva. U toj seriji voditelj s gledateljima predstavlja zabavne igre koje spajaju kognitivnu znanost, optičke iluzije i druge psihološke eksperimente na nov i pitak način. „Sama ideja za muzej se rojila zapravo neke dvije godine – koliko joj je trebalo od neke inicijalne zamisli do same realizacije projekta“, nastavlja naš sugovornik.

Muzej iluzija je, kao što smo uvodno rekli, jako brzo postao najposjećeniji zagrebački muzej, a te brojke drži još i dan danas. „Nije dugo trebalo da nam ljudi počnu prilaziti s idejom da se slična priča otvori i u njihovom gradu. Drugi muzej smo otvorili u Zadru, a potom smo ih počeli prodavati po svijetu. Tako da trenutačno postoji 18 Muzeja iluzija diljem kugle zemaljske, šest ih je u izgradnji, a na stolu nam je i nekih pet, šest ugovora za nove. Muzej iluzija postaje polako svjetski proizvod. Nalazimo se u svim većim gradovima, od New Yorka preko Dubaija do Šangaja. Osobito se veselimo što idući tjedan otvaramo Muzej i u Splitu“, najavljuje Živković.

Pitamo ga da se prisjeti početaka ove priče. „Izazova je, naravno, bilo puno. Osobito kad pričamo o zagrebačkom muzeju.“ Kaže samo da su Pamuković i on u projekt uložili gotovo sve što su imali. U početku su ih prijatelji odgovarali od upuštanja u takav pothvat. Smatrali su da će izgubiti novac i da je to jednostavno prevelik rizik. „Prvo je trebalo naći eksponate, što uopće staviti u muzej. Preko emaila smo komunicirali s nebrojenim ljudima iz bijelog svijeta i tražili ideje. Vodili smo se za time da ljudima pokažemo edukativne i zabavne eksponate koji su pritom još i fotogenični tako da ljudi mogu širiti priču o našem muzeju putem društvenih mreža“, nastavlja Roko.

A svoje su eksponate, kako nam je rekao, nalazili po cijelom svijetu. Dio hologramskih eksponata pronašli su, recimo, u Austriji u podrumu jednog kolekcionara. Ostatak je došao iz cijelog svijeta – od SAD-a i Rusije do Tajlanda. “Stvarno smo dugo razmišljali o tome što i kako. U priču smo odmah uključili i arhitekte da nam pomognu oko prostora. Snalazili smo se. Imali smo mi nekih znanja u tisku i u marketingu, ali gomilu stvari naučili usput. Radili smo pod motom napravi najbolje što možeš uz minimalni budžet.“

Danas je to ipak znatno drugačije. Svoje eksponate proizvode sami i to u našoj domaćoj produkciji, a onda ih šalju u svijet. „Na početku je bilo teško posložiti standarde, dovesti stvari u red. Danas kad dajemo franšizu s njom dajemo i ključ u ruke. Dobivaju sve aspekte muzeja, a lokalni menadžer mora samo voditi muzej i ljude. Kad smo se krenuli širiti smo dvojili trebamo li ići sami ili s partnerima. Ali smo došli do zaključka da je nemoguće biti istovremeno na toliko lokacija i voditi toliko ljudi dislocirano. Tako da smo se odlučili ne biti po cijele dane u avionu i putovati besciljno po svijetu.“

Na pitanje što se gomili posjetitelja u Muzeju sviđa najviše govori nam kako je to obično stvar osobnog ukusa. „Ali sobe iluzija, kose i infinity sobe su zasigurno pri vrhu te liste“, ističe ipak. „Ondje se najveći broj ljudi fotografira te svoje slike objavljuju na društvenim mrežama. Neki više uživaju u igricama, baš uđu u priču pa se igraju satima, drugi više uživaju istražujući svaki eksponat.“

A ako ste ikad bili u Muzeju, onda znate koliko je jedinstven po tome što su jedan od rijetkih muzeja gdje se na fotografiranje u postavu gleda blagonaklono. „Ljudi se vole slikati i dijeliti svoje uspomene. Mi kroz svoj postav zapravo potičemo svoje posjetitelje da se vrate na ono staro iskonsko mjesto gdje mama ili tata svome sinu ili kćeri objasni kako nešto funkcionira bez upotrebe nekih dodatnih pomagala. Nastojimo stvoriti ozračje čiste zabave i čistih odnosa između ljudi. Slike ih u tim trenucima samo dodatno zbliže“, dodaje Roko.

No, da čak i najplemenitije ideje koje niknu u iskusnim marketinškim umovima mogu pasti na neplodno tlo i polučiti poslovnim neuspjehom, dokazuje iduća priča. Živković i Pamuković pokušali su, naime, pred par godina usporedno s Muzejom iluzija progurati i Mozgaonicu. Bio je to ambiciozan projekt namijenjen klincima kroz koji su polaznici radionica trebali učiti razmišljati drugačije. Ne kroz teoriju, nego kroz praksu. Točnije, kroz igru.

„Bili smo jako ambiciozni i imali smo velike planove za taj projekt. Inicijalno je bio namijenjen osnovnoškolskoj djeci da kroz igru razvijaju svoj mozak. Ideja je bila razvijati im kritičko mišljenje, strategiju – da nauče planirati biti tri koraka naprijed. Na kraju se ipak pokazalo da mozak u Hrvata na takvim mjestima ne polučuje željenim rezultatima“, priznao nam je kroz gromoglasni smijeh.

„Imali smo bazu od nekih 20, 30 klinaca koji su uživali u programu, ali to nije bilo dovoljno da Mozgaonica opstane. Zato se projekt kontinuirano smanjivao, a danas ga koristimo u teambildinzima, u programima unutar Muzeja gdje je to razvijeno, za organizirane školske grupe… Hrvatska je, nažalost, kriva zemlja za ovaj projekt. Da smo ga otvorili u Austriji ili Americi, projekt bi zasigurno zaživio“, nastavlja Živković. Pokaže li se u nekom trenutku ipak interes, vratit će mu se dakako. „Ali, iskreno, kad imaš jedan projekt koji toliko dobro funkcionira i stalno se širi po svijetu, a na stolu ti stoji drugi projekt kojem bi se trebalo posvetiti za dodatnih 1.000 posto, u toj priči onda nema financijske isplativosti“, pragmatično zaključuje priču o Mozgaonici.

No, taj je projekt poduzetnom dvojcu ipak donio iznimno vrijedno iskustvo. Kako bi uopće mogli preuzeti koncept morali su sa svojim zaposlenicima na Tajland. Ondje se osnovnoškolsku djecu, naime, educira potpuno drugačije. Oni ne sjede u učionicama poput naših klinaca, nego nastavnim programom predviđena znanja i vještine stječu kroz igru. „Program se zove Think and Solve i provodi se u školama u Kini i u Tajlandu. To je tip edukacije gdje djeca određena znanja stječu kroz određenu igru. Naravno da ti je sve lakše svladati i predočiti si to u svojoj glavi kad do spoznaje dođeš kroz iskustvo nego kad ti netko priča o nečemu apstraktnome. U Kini to, recimo, funkcionira odlično. Sve osnovne škole su prihvatile taj program. Ponadali smo se da bi takav način učenja mogao zaživjeti i kod nas, ali eto…“, pomalo će sjetno.

Vraćamo se priči o Muzeju. Jedna od njegovih, možda ne najistaknutijih prednosti, no svakako važnijih je popularizacija znanosti. STEM koji se kroz mala šarena vrata šulja u umove svih generacija. „Svaki profesor koji vodi djecu kod nas – bez obzira radi li se o profesoru fizike, matematike, biologije, psihologije… – može kod nas pronaći eksponat na kojem će djeci objasniti nastavno gradivo koje je imao na umu. Svatko tko kod nas dođe i traži taj znanstveni pristup može nešto naučiti i pritom se dobro zabaviti“, ističe Roko.

Za kraj ga pitamo za recept uspjeha Muzeja iluzija. „Mislim da se odgovor na to pitanje krije u našem nastojanju da se odmaknemo od nekog klasičnog tipa muzeja. Ono, uđeš u muzej i moraš biti u apsolutnoj tišini. Jedino što čuješ je parket koji škripi i pregledavaš neke eksponate koji nikome više nisu zanimljivi. Pokušavamo s nekim novim konceptom muzeja gdje se čovjek slobodno dere i vrišti dok, naravno, ništa ne potrga potaknuti ljude da slobodno izraze svoje osjećaje. Novi tip muzeja gdje si povezan sa svijetom“, zaključuje Živković.