Posljednji čuvar dalmatinskog lončarstva, drevne vještine Cetinskog kraja

Lončarenje u Dalmatinskoj Zagori ima dugu i bogatu tradiciju, koja seže stoljećima unatrag. Radi se o starom zanatu izrade posuda i predmeta od gline, koji su se nekada koristili u svakodnevnom životu. Za kuhanje, čuvanje hrane i vode. Iako je danas gotovo izumro, u nekim mjestima i dalje postoje majstori koji čuvaju tu vještinu.

Jedan od njih je Ivan Knezović iz Potravlja za kojeg kažu da je posljednji čuvar drevne vještine izrade predmeta od gline. Iz njegove skromne radionice i danas, s ručnog kola ili "čekrka" izlaze bakre, lonci, peke, ćupovi, tanjuri, zdjele i vrčevi - baš kao i stoljećima prije, kada su tu vještinu prenosili njegovi preci - i putuju diljem Hrvatske i Europe.

Tajne plemenite vještine
Nitko bolje od njega neće "skuhati“ glinenu smjesu i uvesti vas u tajne ove plemenite vještine u kojoj svaki pritisak dlana i pokret prstiju oblikuje priču o čovjeku koji svojim poslom jednako tako oblikuje život i kulturu naše Zagore.

Zato krenimo redom.

Još prije petnaestak godina tradicijsko lončarstvo u Potravlju, Ministarstvo kulture proglasilo je nematerijalnim kulturnim dobrom. Posebice što je na širem sinjskom području taj obrt ukorijenjen od davnina. Interijer je to koji je bio nezaobilazan dio svakog seoskog domaćinstva, pa su lončare iz tog kraj nerijetko nazivali i "bakrari".

Što se tiče Ivana Knezovića talent je naslijedio od svojih predaka. Posebno od oca od kojeg je najviše naučio. Iako kao mladić nije pokazivao prevelik interes za njihovu izradu s vremenom je postao vrsni majstor.

"Najprije je otac sam izrađivao. Govorio bi: "Ja ću, djeco, raditi, a vi prodajte". Ali nakon nekog vremena rekao je meni i bratu: "Ja više ne mogu, ruke me ne slušaju. Zato se vi uhvatite posla i sve će biti kao i dosad". I tako smo nas dvojica sjeli za kolo, iza kojeg se nismo maknuli ni do danas", kazuje nam Knezović.

Kao i na svakom početku, nije ih išlo glatko. Posude su znale i popucati, pregorjeti u vatri i razbiti se.

"S vremenom smo brate i ja "ispekli" zanat. Danas, ovisno o uvjetima i volji, mogu u danu napraviti i po nekoliko različitih predmeta. Kada sjednem za kolo, osjećam povezanost s precima, kada su glina i njezini proizvodi bili na cijeni", dodaje.

Modra glina - prvi izbor
Za dobiti pravu, peku, lonac ili bakru koja o komaštrima visi iznad vatre na kominu, najvažniji je kvalitetan materijal. A zbog njega je trebalo zaroniti u te mirise i teksture mekanog materijala kojeg ovaj zanatlija iz Potravlja pronalazi na rubu Peručkog jezera u blizini Hrvaca.

"I pri tom treba voditi brigu kakav materijal izabrati. Plavu ili modru glinu, jer obje su dobre", priča.

Ivanov izbor je, u pravilu uvijek, modra, jer je žešća i bolje prihvaća kamen.

"Prije bi se to nosalo na sebi. Nakopaj jednu vreću pa na rame. Sada to radimo bagerom. Dovezi kući pa sve to prostri na šatorsko krilo i dodaj onaj vrlo važan sastojak bez kojeg nema prave posude. Najvažnija stvar je kamen", pojašnjava

Riječ je o svjetlucavim kristalčićima koji se melju, nekada ručno u koritu, a danas strojno, sve dok ne postanu prah. Tek tada se miješaju s glinom, u omjeru pola–pola.

"Onda slijedi "kuhanje“ materijala. Odnosno miješanje rukama i nogama, nekih sat vremena da bi se dobila tražena konzistencija. Prije dodavanja te kamene "mirodije“ glinu je potrebno oprati, očistiti, potom dobro osušiti tek onda zamiješati. Kamen je potreban jer održava čvrstoću, odnosno njenu kompaktnosti pri izradu zahtjevnih predmeta", otkriva nam Knezović.

Tek nakon toga slijedi obrada. Kada je posao završen, suše se određeno vrijeme, a zatim peku na otvorenoj vatri na temperaturi od 380 stupnjeva Celzijusa.

"Najbolje je peći na bukovom drvetu, jer je ta vrsta drveta puno kaloričnija i brže se dobije željena temperatura. Ovisno o godišnjem dobu, za kvalitetnu posudu potrebno ju je prije finalnog pečenja tri puta zagrijati i isto toliko puta ohladiti, a tek onda zapeći do kraja", ističe.

Lončara sve manje, kupaca sve više
Kupaca mu ne nedostaje. Svatko želi sa sobom ponijeti dio prošlih vremena, napose domaći ljudi koji su iz ovih ili onih razloga zaboravili na dio svoje prošlosti. Posebno Cetinjani, oni stariji koji su se odgojili i othranili iz ovakvih i sličnih posuda.

Nekoć je svako selo Cetinske krajine imalo barem jednog lončara. Nažalost, broj aktivnih sveden je na minimum, a kupaca je sve više.

"Kupci su uglavnom isti. Svakog sam mjeseca na Benkovačkom sajmu, pa ljudi mogu kupiti ili naručiti nešto za idući mjesec i svi su, u pravilu, zadovoljni. Ono što je važno kazati jest da ne dajem garanciju, ali stojim iza toga da je moja lončarija i bolja i zdravija od industrijskog posuđa", kazuje.

Tko može platiti mirise i okuse iz bronzina, kupusa i koštradine iz bakre ili mesa ispod peke? Svi mirisi i okusi ostaju u loncu. Ljudi to znaju, stoga mu se i vraćaju.

"Nemojte misliti da je ovo lak posao. Nimalo. Dapače, mislim da je sama priprema i finalizacija najteži dio posla. Meni osobno najlakše ih je oblikovati. Jasno, da za to treba biti istreniran, zato je preko mojih ruku prošlo nekoliko tisuća. Ma tko više broji", odmahuje Ivan rukom.