Radimo više od Francuza, Finaca i Iraca

Rumunji su najradišniji narod u Europi jer tjedno prosječno odrade 41,2 sata ili 1,2 sata više od zakonom utvrđenog 40-satnog radnog tjedna koji ima većina europskih zemalja. Najmanje pak rade Finci, Francuzi i Irci koji u jednom tjednu odrade tek nešto više od 37 sati ili oko sedam sati dnevno. Hrvati imaju zakonom utvrđen radni tjedan od 40 sati, a stvarno prosječno odrade 39,2 sata, što je tek nešto manje od prosjeka 27 zemalja Europske unije u kojima se prosječno tjedno radi 39,4 sata.

Borba s recesijom
Podaci Eurostata i Europske fundacije za unapređenje životnih i radnih uvjeta Eurofound tako otkrivaju i poraznu činjenicu: upravo u kriznoj 2009. mnogi Europljani radili su manje od zakonom propisanog radnog tjedna čime zasigurno nisu pridonijeli svojim nacionalnim gospodarstvima koja su se borila s recesijom. Među onima koji su u krizi najviše upregnuli na svojim radnim mjestima prednjače Nijemci koji su umjesto zakonom i kolektivnim ugovorima propisanog radnog tjedna od 37,7 sati stvarno lani svaki tjedan prosječno odradili 40,4 sata.

Odrade dodatni dan
Slično je i u Velikoj Britaniji u kojoj su radnici umjesto 37,3 minimalna zakonom utvrđena radna sata u tjednu odradili 40,7 sati. Službena statistika pritom stvarno odrađene sate mjeri uzimajući u obzir odrađene prekovremene sate, ali i sve izgubljene radne sate, primjerice zbog bolovanja. Upravo je u Britaniji i Njemačkoj, zemljama predvodnicama europskog čupanja iz recesije, najveća razlika između zakonom propisanih i odrađenih radnih sati - Britanci tjedno odrade 3,4 sata (gotovo pola radnog dana) više od propisanog, a Nijemci trećinu radnog dana. Znači da Britanci svaka dva, a Nijemci svaka tri tjedna odrade još jedan dodatni dan.

S druge strane, u zemljama s najvećim problemima, poput Grčke, Portugala i Irske, broj stvarno odrađenih radnih sati manji je od zakonom propisanih, a upitno je i koliko se u tim radnim satima efikasno radilo. I sami su Grci, kad je započela kriza, otvoreno govorili o svojim neradnim navikama, a cijeli je svijet ostajao zapanjen činjenicom da se u zemlji koja treba 110 milijardi eura od EU kako ne bi bankrotirala dovoljno pojaviti na državnom poslu pa da za to budete nagrađeni. U skladu s direktivama Europske Unije, zakonodavstvo u svim europskim zemljama propisuje da radni tjedan s prekovremenim satima ne smije premašiti 48 sati. Službena statistika pokazuje pak da se niti jedna zemlja nije niti približila tom fondu sati.

Tjedan od 37,5 sati
Kada je riječ o Hrvatskoj, poslodavci već godinama prigovaraju da je stvarna produktivnost domaće radne snage daleko manja od 40 sati tjedno, što je jedan od ključnih razloga izostanka stranih investicija. Hrvatska udruga poslodavaca upozorava da zbog plaćenih polusatnih pauza radni tjedan u Hrvatskoj ne traje 40 nego ustvari 37,5 sati, zbog čega se godišnje gubi 180 milijuna radnih sati ili 5,5 milijardi kuna.

Ivan Miloloža, predsjednik Vijeća članica HUP-a i većinski vlasnik tvornice akumulatora Munja, izračunao je da hrvatski radnici u proizvodnji prosječno efektivno na strojevima rade svega 3,86 sati na dan. Drugim riječima, pola radnog vremena 7000 radnika u 45 hrvatskih proizvodnih tvrtki koje je Miloloža proučavao svaki dan ode u vjetar. Da se Miloloža slučajno bavio neproizvodnim sektorima, primjerice državnim ili velikim bivšim državnim i privatnim sustavima, rezultati bi mu možda bili još porazniji. Ne trebaju za to nikakve statistike, dovoljan je pogled na središte Zagreba čim u proljeće ugostitelji iznesu stolove. I za radnog vremena teško je naći slobodno mjesto, premda je statistički nemoguće da svi radni ljudi koji tamo ispijaju kave ujedno vode i neki poslovni razgovor, pa su ‘službeno’ vani.

Rade više, a nisu plaćeni
S druge strane, glavni grad tranzicijske Mađarske pruža potpuno drugu sliku: do 17 sati središte grada je mirno, tiho i gotovo pusto, da bi se u 17, kao da je upravo završila nogometna utakmica, ulice, trgovi i kafići napunili šetačima i gostima. Naravno, uvijek postoji i druga strana priče, koja u hrvatskom slučaju glasi: značajan broj radnika odradi i više od maksimalnih 48 sati tjedno, a da im niti jedan prekovremeni sat nije plaćen. A kako recesija napreduje, sve je više radnika koji ne dobivaju plaću niti za redovne niti za prekovremene sate. Sindikati tvrde da je takvih najmanje 60.000.