Slučajno je završila među povrćem, ali ne žali - za 12 godina unaprijedila proizvodnju

Renata Drašković iz Creta Bizovačkog nije ni mislila da će joj povrtlarstvo biti životni poziv. Spletom okolnosti završila je na burzi rada, a kao dugotrajno nezaposlenoj ženi tada su joj ponudili prekvalifikaciju za proizvodnju povrća. I, prihvatila ju je. Nije požalila, otkriva nam.

Sada je iza nje već 12 godina staža i vlastito obiteljsko-poljoprivredno gospodarstvo. Prekvalifikaciju je završila kao jedna od 13 najboljih koje su nagrađene s plastenikom od 100 četvornih metara. Danas se njezin OPG prostire na 6 hektara površine.

"Od prvog dana radim na osječkoj Glavnoj tržnici, a suprug i sin kod kuće, na zemlji", priča nam o podjeli posla. Kaže kako se ustaje u 4 sata, u Osijeku je već u 5.30 i tu ostaje do 14. "Kada dođem ovdje za štand, meni je već dobar dan", kroz smijeh će Renata kojoj radni dan ne prestaje po povratku kući. Tada se zajedno s obitelji prebacuje na zemlju.

"Proizvodimo i rasadu, pravimo zimnicu, imamo plastenike. Na tržnici me jedino nema negdje od 1. veljače pa dok ne krene rasada", govori nam Renata kada "uzima stanku" od stajanja i prodaje za štandom.
Zaposleni su svi, i suprug i sin. Bave se isključivo proizvodnjom povrća.

"Najviše uzgajamo poriluk, luk. Pod tim kulturama su nam najveće parcele", otkriva nam. Tijekom godina zaokružili su proizvodni ciklus tako da nemaju "lufta". Pune ruka posla imaju kroz cijelu godinu. Nakon rasade, stižu plodovi, branje, kuhanje zimnice.

Problemi sa sušom i poskupljenjima
"Već imamo narudžbe za zimnicu. Ljudima je to preskupo da sami prave, pa su me počeli pitati radimo li ju mi. Sve pripremamo od prve klase povrća i to je najveća tajna kvalitete. Rado uvijek podijelim i recept, ako me netko pita", nasmijano će ova povrtlarica iz Creta Bizovačkog kod koje sa štanda "ide" jednako sve povrće.

"Točno znam kada je nešto pripremljeno u Večeri za 5, jer drugi dan dolaze kupci pa mogu točno pogoditi što je bilo na meniju prema onome što se kupuje i traži. Na kraju mi i kažu", smije se.
Ova godina, priznaje nam, ipak je vrlo teška. Suša, unatoč sustavu za navodnjavanje, nije ih zaobišla. Kao ni inflacija.

"Sigurno nam je više od polovice ovogodišnje proizvodnje uništeno, ni navodnjavanje nije pomoglo. Paprika se skuhala jer se sa zemlje podizala vlaga dok ju je odozgora pržilo sunce. Sve povrtne kulture su nam podbacile ove godine u odnosu na prijašnje", sažima nam posljedice ekstremne suše.

Kako su im troškovi proizvodnje naglo skočili, i oni su morali korigirati cijene nekih proizvoda. Samo na gnojivo, kaže, potrošili su 30.000 kuna ove godine. "Kada bi računali postotak koliko je sve otišlo gore, u tom odnosu, zanemarivo smo malo podigli cijene. Blitva nam je 10 kuna, ta cijena nije nam se mijenjala od kada sam stigla na osječku tržnicu, krumpir smo poskupjeli za kunu, isto kao i luk koji je sada 6 kuna za kilogram", govori nam raspon cijena.

Zimnicu je ipak morala poskupiti za 5 kuna jer je u nju morala ukalkulirati boce i staklenke čije su cijene s 4,5 kune porasle na 6. Tako se kod Renate Drašković umjesto dosadašnjih 20 kuna staklenka zimnice plaća 25. Trenutno nudi kuhanu rajčicu, a stiže uskoro kisela paprika, bit će i rezane.

Teško pronalaze sezonske radnike
"Uz ovako lošu godinu, kada imamo prirodnu katastrofu stigli su i štetnici. Tako imamo miševe. Šteta je velika, a od države ne dobivamo ništa", kratko će pa se brzo vraća na vedrije teme. Otkriva nam kako se u posljednjih 12 godina proširila i na osječkoj tržnici. Krenula je s ponudom na jednoj klupi, a sada svoje proizvode izlaže već na četiri. Dokaz je to, smatra, da unapređuju vlastitu proizvodnju i proširuju asortiman.

"Dnevno prodam oko 15 kilograma paprike, rajčice otprilike isto, kupus ide i do 30 kilograma, kelj oko 10 do 15. No, sve ovisi i o godišnjem dobu", kaže nam. U boljim godinama znali su imati i rekorderke. Jedne godine su uzgojili ogromnu salatu od 1,2 kilograma, bilo je tu i rajčica koje su gotovo težile kilogram, glavica luka teških oko 700 grama.

Pitamo je planiraju li se i dalje širiti. "Sve ovisi o sinu koji studira na osječkom Fakultetu agrobiotehničkih znanosti. Budemo vidjeli", govori Renata kojoj je najteže pronaći sezonske radnike kada je špica sezone.

"U selu ne možemo pronaći radnike, pa onda angažiramo žene po koje idemo i 20 kilometara dalje kako bi ih dovezli na posao. Radi nam po pet žena, već su uhodane. No, teško je do radne snage doći, svi imamo istih problema, pa onda čak međusobno znamo posuđivati' sezonce", opisuje za kraj situaciju u kojoj se nalaze svi poljoprivredni proizvođači.