Snježana Köpruner: Uspjeh smo zamijenili prodajom djedovine i neradom

Gošća emisije Nedjeljom u 2 je Snježana Köprüner, poduzetnica koja u Travniku i Prozoru-Rami vodi proizvodnju preciznih strojeva s oko 700 zaposlenih. Odrasla u Zadru i poslovno formirana u Njemačkoj, danas bez zadrške upozorava na opasnost ekonomije koja živi od rente, a zanemaruje proizvodnju.

Rođena je u Benkovcu, a odrasla u Zadru gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, smjer energetika te karijeru započela u Bagatu kao razvojna inženjerka, radeći i na konstrukciji specijalnih alatnih strojeva. Magistrirala je sredinom 80-ih, a potom odlazi u Njemačku gdje se usmjerava na analize tržišta i troškova, stječući novo razumijevanje konkurentnosti u strojogradnji.

Ističe kako joj put nije bio težak.

- Mislim da kad ste na jednom putu, da te teškoće toliko ni ne osjećate i da vam toliko ne smetaju. Uvijek gledam, kad su me ispitivali dok sam studirala strojarstvo, "je li bilo teško?". Na kraju fakulteta nisam imala osjećaj da je bilo teško. Nekako je išlo sve po planu, kazala je.

Objasnila je da je tijekom rada u Njemačkoj bila uključena u projekte analiza troškova i odluka "proizvesti ili kupiti", kroz koje su njemačke tvrtke nastojale povećati konkurentnost smanjenjem troškova nabave. U tom je kontekstu radila i na projektu za tvrtku Messer Cutting and Welding, kada su joj se javili ljudi iz Bosne i Hercegovine tražeći pomoć u pronalasku posla.

Navela je kako je, iako ih nije poznavala, osjetila snažnu potrebu pomoći im, dijelom i zbog ratnog iskustva koje su prošli. Poslala im je poslovne upite, a nakon što su uspjeli dobiti posao, pokrenut je proces privatizacije. Tvrtka Messer iskazala je interes za kupnju, no na kraju je odustala, zbog čega su se radnici ponovno našli u neizvjesnoj situaciji, što je bio trenutak kada su se ponovno obratili njoj.

- Nekako mi je ta njihova borba za opstanak djelovala na mene. Tada nisam imala nikakve vlasničke udjele u firmi u kojoj sam radila i onda sam počela vlasnike obrađivati. I na kraju sam to uspjela i firma je privatizirana 2004. godine. Tada je imala 52 zaposlenika, radili su 400.000 eura godišnje da bi danas došli na preko 700 radnika i na prihod koji je oko 35 milijuna eura. Mislim, to se ne čini puno, ali je u metalu, u rezanju i u tom poslu kojim se bavimo prilično složeno i teško, izjavila je.

Kaže da njezina tvrtka proizvodi dijelove za njemačke, austrijske i švicarske kompanije, koji se ugrađuju u bagere, alatne strojeve i strojeve za pakiranje. Objašnjava da se radi o lancu u kojem velike europske strojarske firme, kako bi ostale konkurentne, dio proizvodnje prebacuju na povoljnija tržišta.

Navodi da u njihovoj firmi dolaze metalne ploče i profili koje inženjeri razrađuju, a zatim se kroz rezanje, bravarske i zavarivačke radove, strojnu obradu i lakiranje pretvaraju u gotove komponente. Ističe da proizvodi na kraju završavaju u montažnim linijama velikih svjetskih kompanija poput Liebherra, Groba i DMG Morija.

Njezina tvrtka posluje u Travniku i Prozoru-Rami. Navodi da je prosječna plaća u kompaniji nešto viša od 2000 konvertibilnih maraka. Istaknula je da je to iznad prosjeka u Federaciji BiH, koji iznosi oko 1671 marku.

- Veće su plaće kod nas za nekih 30 ili 40 % nego je prosjek Federacije. Trebate gledati da u prosjeku Federacije imate i banke i osiguravajuća društva i da je tu. Međutim, što se tiče samog sektora, mislim da smo bar 50 % bolje plaćeni, rekla je.

Glavni poslovni cilj je da ljudi rado dolaze na posao

Prepoznatljiva je po posebnom odnosu prema radnicima i izraženoj brizi za njihove uvjete rada i obiteljski život, što je i izazvalo interes za njezin rad. U sklopu poduzeća u Travniku, uz proizvodni pogon, izgradila je i vrtić namijenjen djeci zaposlenika.

Objasnila je kako je na početku poslovanja u BiH ključnu ulogu imao njezin suprug, tadašnji direktor, Austrijanac kojeg je sama dovela 2010. godine. Na prvom obraćanju zaposlenicima rekao je da mu je glavni poslovni cilj da ljudi rado dolaze na posao, što ju je u početku iznenadilo. Navela je da joj je kasnije pojasnio kako takav pristup znači da su osigurani dobri uvjeti rada, uključujući i plaće, te da to pokazuje da sustav dobro funkcionira. Istaknula je da je taj princip prihvatila i da ga i danas smatra važnim u vođenju tvrtke.

- Kod nas se jedne godine rodilo 29 djece. To gledamo kad dolaze ovi paketići za Novu godinu i Božić, kad se dijele, i onda sam mislila, ima toliko mladih ljudi, prosječna starost nam je 30 i neku godinu. U Travniku mislim da je 33, u Rami je 27 i to su svi da kažem, u reproduktivnoj fazi. Tim ljudima sigurno će trebati vrtići. Onda smo zgradu koju smo planirali za stanove radnicima pretvorili u vrtić. Tamo ide 63 djece. Mislim da je jedan vrtić koji je primjeran u cijeloj okolini Travnika, u Srednjobosanskom kantonu. To vidimo i po roditeljima i po velikim zahtjevima za to, izjavila je.

Navodi kako je cijena tog vrtića 400 maraka, s tim da njeni zaposlenici 25 % plaćaju, a samohrani roditelji ne plaćaju ništa. Ostatak iz Travnika plaćaju punu cijenu.

Iako su zgradu koja je prvotno trebala služiti kao stambeni prostor za radnike preusmjerili u vrtić, kaže kako i dalje imaju planove za stambeni projekt. Navela je da su krajem 2022. godine kupili zemljište u blizini tvornice te izradili projekt za izgradnju stambenog naselja.

Istaknula je da inzistira na izmjenama projekta jer ne želi apartmansko naselje namijenjeno kratkoročnom boravku, već funkcionalan kvart za život. Dodala je da očekuje kako bi radovi mogli započeti do kraja godine te da je projekt proizašao iz njezine vizije razvoja, u kontekstu odlaska ljudi i pitanja kome se uopće grade novi stanovi.

- Stanovi se grade tim mladim ljudima koji ili ne mogu naći posao ili nemaju dovoljne plaće, idu negdje u Njemačku da bi uštedjeli i da bi se tek u starosti vratili. I onda sam ja mislila da mi napravimo jedan projekt u kojem bi oni ostali ovdje i da odmah žive u tom stanu, da ne plaćaju velike stanarine. I mislim da je ideja izvrsna, veliki je interes za te stanove, i zbog toga jedva čekam, rekla je.

Objasnila je da je stambeni model zamislila kroz dugoročni najam u trajanju od deset godina, pri čemu bi stanari kroz mjesečne uplate zapravo otplaćivali stan, a sve što uplate ulazilo bi u konačnu kupoprodajnu cijenu utvrđenu na početku ugovora.

Navela je da bi nakon isteka tog razdoblja stanari mogli postati vlasnici, uz napomenu da bi se vrijednost nekretnina u međuvremenu vjerojatno povećala. Istaknula je i da se projekt razvija u suradnji sa Savjetom radnika, tijelom koje su sami uspostavili kako bi unaprijedili komunikaciju između uprave i zaposlenih te zajednički sudjelovali u donošenju odluka, uključujući i kriterije za dodjelu stanova.