Spas klime leži u skladištenju ugljikova dioksida

Nešto više od pola godine nakon klimatske konferenciji u Kopenhagenu, UN-ov međuvladin panel za klimatske promjene još je jednom podsjetio na izvješće u kojem sugerira načine na koji bi se u budućnosti mogao uskladištiti štetni ugljikov dioksid i tako pomoći u revitalizaciji klime. Međunarodno priznati znanstvenici stoga predlažu da bi se ugljikov dioksid mogao prvo isfiltrirati od fosilnih ostataka iz dimnjaka, a potom uskladištiti u napuštenim rudarskim oknima na naftnim poljima, odnosno u dubinama oceana, oko 1000 metara ispod površine mora, posebnim cijevima i brodovima.

Druga je ideja da se plin pohrani na dubini od 3000 metara, gdje bi mogao činiti svojevrsno »jezero«, jer je poznato da je ugljikov dioksid gušći od vode, čime bi se onda spriječilo i zagađenje okoline. Staklenički bi se plin također mogao uskladištiti u ispražnjenim poljima nafte i plina, gdje bi ugljikov dioksid istiskivao naftu koja istječe i metan iz ugljena, te u napuštenim nalazištima soli. Jedan od najzanimljivijih i najatraktivnijih načina skladištenja štetnog stakleničkog plina svakako je u dubine oceana, naročito njegova sjevernog dijela. Posljednjih godina objavljeno je nekoliko studija, a posebnu pozornost plijeni zajednički projekt Velike Britanije i Norveške, koji predlaže da se plin pohrani na 1000 metara ispod Zemljine površine, u dubinama Sjevernog mora. Uz ono što već čini sama priroda - biljke i more - pronalaze se i drugi postupci koji smanjuju emisiju stakleničkog plina u atmosferu. Prednosti su takva skladištenja ne samo ekološke nego i gospodarske, jer je moguće zaposliti tisuće radnika u projektu zelene energetske tehnologije.

Valja podsjetiti da su znanstvenici još ranije dokazali kako organizmi u moru upijaju ugljikov dioksid, pa su tako zamislili da goleme morske crpke doslovce crpe hladnu vodu iz nepristupačnih morskih dubina na površinu. Na taj način s hladnom vodom dospijevaju na površinu i razni oblici života iz podmorja koji mogu apsorbirati staklenički plin. Druga je vizija geoinženjerstva pohraniti ugljikov dioksid u »podmorske šume« - u plantaže morskih algi i planktona koje bi upijale taj plin. Ipak, i s tim ima problema, jer se vjeruje da bi se morska voda usmrdjela od umjetnoga gnojiva koje bi narušilo kvalitetu svim ostalim organizmima u moru.

No oceani na Zemlji sve su manje sposobni skladištiti ugljikov dioksid, zbog čega sve veće količine tog stakleničkog plina dospijevaju u atmosferu, upozoravaju znanstvenici francuskog nacionalnog središta za znanstveno istraživanje u nedavno objavljenom istraživanju. Ocean je najveće spremište ugljika na planetu, ali u zadnjih deset godina gubi sposobnost njegova skladištenja i na sjeveru i na jugu. Sposobnost Južnog oceana da upija ugljikov dioksid, koja se prije procjenjivala na 500 milijuna tona na godinu, zapravo je 10 puta manja, tvrde stručnjaci prema rezultatima nedavnih mjerenja koja su potpunija nego ona provedena na početku devedesetih godina prošlog stoljeća. Sam je fenomen povezan s jačanjem snage vjetrova koji iz dubljih slojeva oceana dižu na površinu velike količine ugljikova dioksida.

Vrlo zanimljivu ideju skladištenja dao je i ugledni američki nobelovac Paul Crutzen, koji je tu nagradu dobio 1995. godine za svoju teoriju fosfornog pokrivača. U velikim vulkanskim erupcijama oslobađa se velika količina fosfora koja završi u stratosferi. On smatra kako bi jedan od učinkovitih načina da se smanji zagrijavanje Zemljine površine bilo stvaranje fosfornog oblaka pomoću stotinu fosfornih raketa lansiranih u Zemljinu stratosferu. Time bi se stvorio svojevrsni štit oko Zemlje. Ipak, i ta teorija ima nedostatke. Jedna od nuspojava bila bi oštećenje ozonskog sloja ili čak povećanje količina kiselih kiša. Zanimljiva je i teza o stvaranju umjetnih oblaka, odnosno uporabi gigantskih oceanskih uređaja koji koriste morsku vodu i raspršuju je u tako male čestice koje mogu ostati u višim slojevima atmosfere i formirati oblak. To bi bila dobra zaštita od štetnog utjecaja Sunca i učinkovita u smanjenju globalnog zagrijavanja. Ali time bi se moglo utjecati na ionako nepredvidive klimatske prilike koje zbog globalnog zagrijavanja postaju sve neugodnije.

Tehnologija za uklanjanje ugljikova dioksida iz električnih centrala na fosilna goriva već postoji, ali je vrlo skupa. Struja bi na taj način koštala manje stvarajući tako novo tržište za sigurno skladištenje ugljikova dioksida za koje je dno britanskih teritorijalnih voda idealno, smatraju britanski stručnjaci. Naime, britanske podvodne stijene mogu zadržati do 150 milijardi tona ugljikova dioksida. Mnoge kompanije rade na razvoju nove tehnologije hvatanja i pohranjivanja ugljikova dioksida u prazna plinska polja i duboke podzemne spilje, no tvornice su neodlučne jer bi svaku elektranu to stajalo otprilike milijardu eura.