Stranci žele kulturne atrakcije, ali im se ne nude

Kultura u svim aspektima čini važnu kariku u lancu turističke ponude u kojoj se negdje nadopunjuje s prirodnim ljepotama, a negdje čak predstavlja i glavnu atrakciju za posjetitelje, najčešće u većim gradovima u kojima festivali, glazbena gostovanja ili zanimljive izložbe privlače rijeke posjetitelja.

Ipak, ukupno u Hrvatskoj, unatoč pomacima i ulaganjima zadnjih godina, još se ne može govoriti da je kulturni turizam zaživio onako kako bi mogao s obzirom na potencijale. To se posebno odnosi na manja mjesta na kontinentu, udaljena od 'urbanog obilja' i turističkih ljetnih hit destinacija. Stoga je u takvim mjestima veliko umijeće slijedom kulture privući goste u značajnijem broju, ističe ravnateljica Muzeja Hrvatskog zagorja Goranka Horjan, ovogodišnja dobitnica nagrade CBTour za najbolju menadžericu poslovnog turizma u Hrvatskoj. Ustanova kojoj je na čelu, Muzeji Hrvatskog zagorja (objedinjuje pet muzeja na području Krapinsko-zagorske županije - Muzej seljačkih buna u Gornjoj Stubici, Muzej Staro selo u Kumrovcu, Galeriju Antuna Augustinčića u Klanjcu, Muzej krapinskih neandertalaca u Krapini i Dvor Veliki Tabor u Desiniću) treća su muzejska kuća po posjećenosti u Hrvatskoj, ispred koje su samo Dubrovački muzeji i pulska Arena. Takva posjećenost nije došla slučajno, nego je rezultat velikog zalaganja svih zaposlenih, ali i što su od osnutka, prije 20-ak godina, među rijetkima u hrvatskom turizmu i kulturi općenito njegovali specifičan destinacijski menadžment usmjeren na izgradnju posebnosti svake od svojih pet lokacija.

Upravo su te lokacije poslužilo kao osnova za brendiranje čitavog Zagorja, danas poznatog pod sloganom 'Bajka na dlanu', a ta bajka ima svoje pretpovijesne stanovnike, tajanstvene špilje, utvrde i dvorce, nacionalne junake i borce za 'stare pravice', istaknute državnike, bogate običaje i baštinu te humano lice tradicijske kulture, što su Muzeji Hrvatskog zagorja povezali s ljudima i krajolikom, ali i novim tehnologijama. Ta se formula pokazala uspješnom jer iz godine u godinu raste zanimanje za njihove stalne postave, bilježe porast broja posjetitelja, ali ne i zaposlenih, kao ni financijskih potpora, bez čega i uslijed krize pomalo dolazi u pitanje opstojnost nekih njihovih programa, posebno za turiste. Među svim projektima najvažnijom karikom u razvoju kulturnog turizma u Zagorju (i šire) Horjan označava izgradnju i opremanje Muzeja krapinskih neandertalaca koji je 2010. proglašen i kulturnim događajem godine pokrenuvši, kako kaže, neviđen interes publike za taj atraktivno i interaktivno opremljen postav. Treću godinu zaredom to je najposjećenija lokacija zagorskih Muzeja, iza koje slijedi Staro selo u Kumrovcu, koji je ujedno i jedini muzej u sastavu u kojem bilježe više stranih nego domaćih posjetitelja. Svjesni da je Hrvatska mala zemlja i da relativno brzo 'potroše' broj domaćih posjetitelja, u tom Muzeju iznimno važnim smatraju da se hrvatski muzeji i programi nađu u turističkoj ponudi u inozemstvu. A upravo se tu susreću s velikim problemom što (zasad) još nema učinkovitog modela koji omogućava dolazak do zainteresiranih stranih gostiju, kojih kaže da ima, a što dokazuju i njihova gostovanja s izložbama izvan Hrvatske nakon čega uvijek zabilježe porast inozemnih dolazaka. No, to je sve još uvijek daleko od potreba i potencijala, a muzeji nisu u mogućnosti odraditi poslove koji ulaze u drugi sektor, pa ih tako, primjerice, ne veseli ni činjenica da Putovi neandertalca, program za koji su putničke agencije dobile potpore Ministarstva turizma, još uvijek nije stavljen u prodaju ni u zemlji ni u inozemstvu.

Istovremeno, kako se i sama uvjerila prilikom poslovnih putovanja jer je i predsjedavajuća Europskom muzejskom forumu, strani se posjetitelji čude što nigdje ne mogu naći aranžmane koji bi ih uputili na takve zanimljive obilaske te stoga poručuje da se bez organizirane prodaje aranžmana za njihove i druge muzeje, barem u zemljama u okruženju, ne mogu očekivati veći pomaci. Tu posebno naglašava kako se u Hrvatskoj s lakoćom prodaju kratka putovanja za posjete izložbama i kulturnim znamenitostima u Beču ili Budimpešti, pa ne vidi razloga zbog kojih se tamo ne bi mogli prodavati aranžmani za obilazak naših atrakcija. Da se i s malo novca, puno truda i uz nedefinirane (do kraja) kulturno-turističke proizvode može pridonijeti kulturnom turizmu, pokazuje i statistika posjećenosti Muzeja Hrvatskih zagorja, koja bilježi pozitivne trendove skoro svake godine. U prvih sedam mjeseci ove godine ukupno su sve njihove lokacije obišle gotovo 122 tisuće posjetitelja, od čega najviše ili više od 52 tisuće Muzej krapinskih neandertalca te kumrovečki muzej, njih gotovo 35 tisuća. Svake godine odrade oko 20-ak izložbi, oko 120 edukativnih programa, tiskaju 40-ak kataloga, deplijana, letaka, postera i sličnog, u 2011. odradili su i gotovo tri tisuće vodstava, a uz stručne osnovne poslove na prikupljanju, istraživanju, obradi, zaštiti i prezentaciji muzejske građe koriste svaku prigodu za promociju muzeja u Hrvatskoj i svijetu što je dovelo i do povećanja udjela stranih posjetitelja, s lanjskih pet na 10 posto. Horjan ističe i da posjetitelji primjećuju njihov trud i entuzijazam te se mnogi vraćaju, što je potvrdila i anketa u drugoj polovici kolovoza ove godine. Ocjenjujući suradnju s turističkim sektorom nedovoljnom, Horjan ističe da ako se situacija ubrzo ne promjeni bit će prisiljeni odustati od određenih aktivnosti koje nisu njihova osnovna djelatnost nego nadogradnja. Za ilustraciju navodi da je njihov program, 12. Viteški turnir ove godine proglašen najboljim događanjem u županiji, a Hrvatska turistička zajednica (HTZ) im je prvi put nakon toliko godina uskratila potporu za to, i to nakon što je cijela Hrvatska preuzela taj model i uspješno ga primjenjuje u drugim sredinama. No, ima primjera i dobre suradnje poput one što je lokalna viteška udruga i Turistička zajednica preuzela od njih organizaciju Seljačke bune te se nada da će taj pozitivan primjer i drugi slijediti. Zaključno Horjan podsjeća na jedan od dominantnih poslovnih trendova u neprofitnom sektoru, a to je nužnost definiranja onog što morate odbaciti. Iluzija je, kaže, da se u današnjoj krizi može zadržati preširoko polje djelovanje pa će tako i Muzeji Hrvatskog zagorja morati racionalizirati aktivnosti na najbezbolniji način. Poželjno je da to učine i drugi sektori, a najbolji scenarij je da se proces odvija u suradnji i dogovoru te se potencijali usmjere na ono što donosi rezultate.

U ruralnom prostoru nužna je aktivacija što većeg broja mikrolokacija, što je obrnuto izraženim 'all inclusive' inicijativama velikih sustava, a time animiraju manje sredine i sela koje bilježe stalan odlazak mladih. U skoroj budućnosti to može postati velika prepreka bilo kakvom razvoju.