Svinjogojci više ne mogu živjeti od prodaje svinja? "Na kraju nas burza ubije"

Na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima sve se češće postavlja pitanje održivosti proizvodnje isključivo kroz prodaju živih svinja. Kako ističe prof. dr. sc. Goran Kušec, takav model sve teže osigurava stabilan prihod proizvođačima.

"Ključno pitanje danas je može li se na OPG-u preživjeti samo od prodaje živih svinja. Sve ukazuje na to da ne može", naglašava naš sugovornik.

Teško je konkurirati velikim sustavima
Prema njegovim riječima, problem nije u znanju ili trudu proizvođača, nego u tržišnom okruženju u kojem se cijena žive svinje formira na globalnoj razini. U takvom sustavu mali proizvođači teško mogu konkurirati velikim sustavima koji smanjuju troškove kroz opseg proizvodnje.

Ovakva tržišna pozicija osobito se odražava na proizvođače koji svinje prodaju u kategoriji lakih svinja za klanje čija je masa primarno obrađenog trupa od 60-120 kg, a dolaze na tržište kao svježe meso. Upravo zato Kušec otvara pitanje treba li inzistirati na postojećem modelu domaćeg svinjogojstva ili se okrenuti alternativama koje donose veću dodanu vrijednost.

Jedan od mogućih smjerova vidi u proizvodnji sirovine za tradicionalne, visoko vrijedne proizvode, poput kulena i pršuta, po uzoru na Italiju i Španjolsku. "Možda je taj put za našeg svinjogojca zanimljiviji", ističe, objašnjavajući kako se time proizvodnja može povezati s preradom i stvoriti stabilniji lanac vrijednosti.

Meso starijih svinja pogodnije za preradu
Posebno naglašava važnost tzv. teških svinja, koje su ključne za proizvodnju tradicionalnih trajnih proizvoda. "Radi se o životinjama koje imaju masu polovica veću od 120 kilograma, odnosno od 160 kilograma i više", navodi Kušec. One imaju razvijeniju mišićnu strukturu i ono što se u narodu zove zrelo meso, što izravno utječe na preradbenu sposobnost.

Upravo tu dolazi do izražaja razlika u kvaliteti između različitih sustava proizvodnje. Lakše svinje se kolju već s otprilike pet mjeseci, uzgajane su za svježe meso koje karakterizira svjetlija boja i veći gubitak vode. "To možete primijetiti ako to meso u vrećici ostavite u hladnjaku preko noći u vidu one ružičaste prozirne tekućine", napominje. S druge strane, starije i teže životinje daju meso pogodnije za preradu.

"Kod mlađih životinja meso nema do kraja formiranu mišićnu strukturu, dok kod starijih dobivamo ono 'zrelo meso'", objašnjava Kušec, dodajući kako upravo tu leži potencijal za dodanu vrijednost u svinjogojstvu.

Poseban naglasak stavlja upravo na dob svinja u trenutku klanja. "Kod nas kažemo da su to godišnjaci, odnosno svinje stare oko godinu dana, dok su u nekim stočarski naprednijim zemljama selekcijskim programima uspjeli tu dob spustiti na 9 do 10 mjeseci, a da se pritom zadrže poželjna svojstva kvalitete mesa", ističe.

Takva proizvodnja otvara prostor i za bolju organizaciju unutar sektora. "Ukoliko bi se svinjogojac sam počeo baviti preradom ili se povezao sa susjedom, prerađivačem, njih dvojica bi mogli jako dobro funkcionirati", kaže Kušec, naglašavajući kako upravo te kategorije svinja imaju poželjna svojstva za proizvodnju trajnih proizvoda.

Teške svinje problem prodati?
Međutim, u hrvatskoj praksi javlja se paradoks. Iako postoji snažna proizvodnja tradicionalnih proizvoda poput kulena i različitih vrsta pršuta, sirovina za njihovu proizvodnju nije adekvatno valorizirana.

"Kod nas su teške svinje problem. Umjesto da su tražene, mi ih ne možemo prodati", komentira Kušec. Svaki dodatni kilogram prirasta povećava troškove hrane, rada i vremena, pa proizvođači često ulaze u gubitke.

Prema njegovim riječima, riječ je o strukturnom problemu nepovezanosti uzgoja i prerade. "Ne uspijeva se ostvariti veza između tog tipa svinjogojske proizvodnje i prerade u visokovrijedne proizvode. Na kraju nas burza ubije", slikovito opisuje.