Talijanskim voćarima 4 kune za kilogram jabuka, a hrvatskim 1,5

Posljednjeg vikenda u studenome Južni Tirol postao je svjetski centar - jabuke. Riječ je o jubilarnom, desetom izdanju Interpoma, međunarodnom sajmu koji je posvećen proizvodnji, skladištenju i promociji jabuke, koji se bienalno održava u sajamskom centru Fiera Bolzano, gdje je ove godine na 25.000 četvornih metara izložbenog prostora svoju ponudu predstavilo 460 izlagača iz 24 uglavnom europske zemlje, ali i Amerike, Japana i Koreje, navode organizatori. Posebno ističu da je trodnevni jabučin show posjetilo 20.000 posjetitelja iz 70 zemalja, od Argentine do Zimbabvea. Među njima bili su i voćari i Hrvatske.

- Posjet sajmu u Bolzanu za voćare iz svih krajeva Hrvatske je organizirao Klaster Slavonska jabuka. Svake godine idemo na najznačajnije europske voćarske sajmove, jedne godine u Bolzano, a druge u Friedrichshafen. Takve stvari ne smiju se propustiti. Ne odustajemo od toga da ljudi moraju vidjeti novu tehnologiju i proizvodnje i skladištenja i pakiranja. Dio smo zajedničkog europskog tržišta i moramo pratiti trendove - rekao je Stjepan Zorić, predsjednik Klastera. Dodaje kako, nažalost, hrvatski voćari više ne mogu pratiti razvoj tehnologije, jer nije riješeno tržište prodaje pa je teško dodatno ulagati u tehnologiju proizvodnje koju ne mogu primjereno naplatiti.
Konkurentnost cijena

- Upravo smo sada u Bolaznu vidjeli da je otkupna cijena za jabuku trenutačno 55 eurocenti. Dakle, proizvođač za kilogram svoje jabuke u regiji Južni Tirol prosječno dobije 4,5 kuna. Tko ima prinos od 70-80 tona po hektaru ima netozaradu od 15.000 do 20.000 eura, ovisno o sorti. Svi naši bolji voćnjaci već postižu urode od 60 tona, a prošle smo godine prvu klasu jabuka prodavali za 1,5 kuna, a drugu za 0,70-0,90 kn/kg - navodi nerazmjer cijene istovjetne proizvodnje Zorić, osobito ako se ima u vidu da je cijena jabuka u maloprodaji u Italiji ista kao i u Hrvatskoj.

- Na istom smo tržištu pa je na polici neke talijanske trgovine kao i naše, na razini EU cijena, od 1 do 2 eura za kilogram jabuke, zavisno o klasi i sorti. Ali talijanski proizvođači od toga dobiju 55 eurocenti, a hrvatski 20 eurocenti. Tu ne treba velike filozofije da se shvati gdje je nestalo naših 20-30 eurocenti - kaže Zorić, dodajući kako hrvatske jabuke konkuriraju i kvalitetom i cijenom, ali zbog prekupaca, nakupaca i trgovaca naši voćari ne zarađuju kao i europski. Ove se godine, doduše, postigla nešto viša cijena, ali to, kaže, ne može biti mjerilo.

- S obzirom na to da je mnogima urod uništen, prema jednostavnom zakonu ponude i potražnje, onaj tko je imao nešto jabuka postigao je i nešto veću cijenu. Mi smo, eto, ove godine od Slovenaca bez problema dobivali i tri kune za kilogram. No, nama treba stabilna prodaja i protrošnja, a ne ovakve ekstremne godine - veli Zorić.
Donijeti novi zakon

- Od novog smo ministra službeno zatražili da se počne rješavati naš pristup tržištu, kojeg sad praktično nemamo. A da ne govorimo da je 40.000 tona smještajnih kapaciteta s kojima trenutačno raspolažemo u Hrvatskoj, zapravo smiješno da s takvim kapacitetima hladnjača razvijamo proizvodnju koja će iduće godine dati prinos od 130.000 tona. Pa ćemo nagodinu reći: Ministre imamo problem – rodile jabuke - ističe Zorić, koji smatra da zakon o nepoštenoj trgovačkoj praksi neće biti dovoljan.

- Tvrdim da se mora donijeti zakon o obveznom udjelu hrvatskih poljoprivrednih proizvoda na tržištu prodaje od najmanje 60 posto, poput nekih zemalja koje su to već učinile. Time bi se obuhvatila javna nabava i turizam. Svi se hvalimo sa sedam-osam milijardi prihoda u turizmu od kojih Slavonci nisu imali baš ništa, jer ni jedan hotel nije obvezan kupiti naše proizvode. U isto vrijeme sufinanciramo avionski prijevoz turista na more, izgradili smo autoput da nam turisti dolaze na more. To je u redu ako će taj turizam biti generator i našeg razvoja i rasta, a mi smo došli dotle da salatu, breskve i marelice iz Izraela i Španjolske u hotele na moru dopremaju avionima - navodi Zorić, opetovano ističići stav voćarske zajednice da nema nikakvog budućeg razvoja i spašavanja voćarstva bez izgradnje velikog regionalnog distributivnog centra s hladnjačom i zajedničkom preradom. Stoga su u sklopu putovanja u Italiju posjetili i novu hladnjaču i pakirnicu najsuvremenije tehnologije jedne od proizvođačkih organizacija u Meranu, nedaleko od Bolzana, gdje je instaliran najnoviji sustav automatiziranog i kompjutoriziranog pretklasiranja i pakovanja kapaciteta 7000 tona, u vrijednosti oko pet do šest milijuna eura.

- Tvrdimo da je ključ cijele priče instalirati za početak tri hladnjače koje će biti u funkciji spašavanja i razvoja voćarstva, na strateška mjesta u Hrvatskoj, u Osijek, Zagreb i Zadar. Takvi centri u Italiji, kojima upravljaju sami proizvođači, imaju zadaću kupiti i prodati sve što voćari u toj regiji proizvedu. No, da smo u Italiji, to bi do sljedeće berbe već bilo gotovo, a kod nas to zbog poznatih razloga ne uspijevamo godinama pomaknuti s mrtve točke - rezignirano je ustvrdio Zorić, dodajući kako je ovo već peti ministar poljoprivrede kojemu iznosi iste probleme, no neće se umoriti.
Stopirana ulaganja

- Da, trebali bismo ulagati u nove tehnologije, no mi ne možemo pratiti trendove, jer smo zakočeni u investicijama. Tako smo i ove godine u Bolzanu opet vidjeli dvadesetak novih sorti jabuka koje bismo mogli uvoditi u naš sortiment, ovisno o ciljanom tržištu. Trenutačno smo orijentirani na Dubai i bliskoistočne zemlje koje preferiraju sorte red chief i fuji kiku, dok zapad, recimo Njemačka, traži sortu kanzi. No, naši voćnjaci i dalje imaju veliki dio idareda koji, osim Rusije, više nitko ne treba - kaže Zorić, dodajući kako je bila milina gledati nova rješenja u primjerice pakovanju jabuke.

- Talijani su do savršenstva doveli dizajn pakovanja. Oni su od jabuke napravili vrhunski biznis. Kako se Nijemci ponose što proizvode Mercedes, tako se Talijani ponose jabukom koja je njihov izvozni proizvod od kojeg živi stotinu tisuća ljudi. Od čitave regije razvili su brend na temelju jabuke. Računa se da je svaki hektar jabuke otvorio pet radnih mjesta – jedno u voćarstvu, a ostale u proizvodnji zaštitne mreže, metaloprerađivački sektor za proizvodnju konstrukcija i armature, sustava za navodnjavanje, proizvodnje ambalaže, u transportu…, ističe Zorić, podcrtavajući za nas jako važnu spoznaju da je prosječna veličina tamošnjeg voćnjaka 1,7 hektara!

- Nema ni jedan voćnjak obiteljskog gospodarstva veći od pet hektara. Još jedna zanimljivost važna za naše političare jest da 80 posto ovih voćara pripada u kategoriju, kako se to kod nas službeno kaže, malih gospodarstava, odnosno voćarstvo im je dodatna djelatnost. Dakle, samo su 20 posto pravi poljoprivrednici. U proizvođačke je organizacije udruženo 95 posto voćara. Eto od kakvih su oni uvjeta razvili veliki biznis. Zamislite kakav potencijal imamo mi u ovoj proizvodnji, imajući na umu da je jako mnogo malih gospodarstava u Hrvatskoj koji su spremni ući u pola hektra jagoda, ili dva hektra lješnjaka kad bismo imali suport struke i hladnjače koja će to sve kupiti i prodati, uvjeren je Zorić.

Ovogodišnju je Interpomu u Bolzanu s voćarima posjetilo i nekoliko studenata poljoprivrede koji su bili oduševljeni svim viđenim, izražavajući nevjericu što se to u Hrvatskoj ne može postići.

- Mi na dnevnoj bazi imamo mnogo upita za savjet mladih poljoprivrednika koji žele krenuti u voćarstvo, potaknutih razvojnim mjerama s 50.000 eura za mlade, a ne usudimo im sugerirati u što da se upuste, kad je zbog nefunkcioniranja tržišta i nedostatka infrastrukture neizvjesna sudbina i ovoga što postoji, a istodobno uvozimo 350 milijuna dolara voća i povrća. Nevjerojatan hrvatski apsurd - zaključuje Stjepan Zorić.