Toliko proizvedemo pšenice da bismo svi trebali svakog jutra uživati u ‘pravom svježem kruhu‘, a ne smrznutim štrucama! Evo što se krije iza velikih gubitaka i što je ‘obična laž‘

Koliko često nam se dogodilo da smo u pekari zatražili neki određeni kruh, "rustiku" na primjer, a onda se prodavačica osvrnula i pitala kolegicu ima li je, a ova joj odgovori: "Tek sam stavila u peć".

Peć je tu, odmah iza, u drugom dijelu dućana, ali nigdje ne vidite brašnjavog pekara koji tu cijeli dan mijesi hljebove. I ne možete, jer ga u dućanu nema, a prodavačice u peć stavljaju polugotove ili smrznute štruce.

U velikim samoposlugama ili trgovačkim centrima se kruh stalno dodaje na police, narodski bi rekli da ga ima "kao drva", i tako neprestano do kraja radnog dana.

Naravno da je to daleko od romantičnih slika iz prošlosti, kada je svatko imao "svog pekara" u ulici, a koji je radni dan započinjao noću, da bi ujutro na policama zamirisao topli svježi kruh.

U velikim trgovačkim centrima najčešće ćemo dobiti "friško ispečen" smrznuti kruh.

- Uvoz smrznutih pekarskih proizvoda koji se na naše tržište plasiraju kroz trgovačke lance zabrinjava nas, budući imamo proizvodnju pšenice dostatnu za svoje potrebe i ova kultura dulji niz godina bilježi pozitivnu vanjsko trgovinsku bilancu.

Radi se o trendu u pekarskoj industriji koji je prisutan već neko vrijeme kako bi se zadovoljila potreba potrošača za kupnjom svježeg i toplog proizvoda u svako doba dana.

Kupovina kruha koji dolazi direktno iz proizvodnje u jutarnjim satima stvar je nekih prošlih vremena i ne radi se ovdje o zavaravanju potrošača, već o praćenju trendova i unapređenju u prozvodnji pekarskih proizvoda, kojih je nekad na policama bilo dvije do tri vrste, a danas se taj asortiman uvelike razlikuje. Tako da se zapravo ne može govoriti o kategoriji pravog i smrznutog pekarskog proizvoda, kazala nam je Nada Barišić, direktorica "Žitozajednice".

No, s druge strane, Hrvatska proizvede toliko pšenice da bismo mogli zadovoljiti sve domaće potrebe za pravim svježim kruhom, tim više što je hrvatska pšenica, kako napominje Nada Barišić, u sezoni 2021. godine zabilježila iznadprosječne prinose, koji se kreću između 7 do 8 tona po hektaru što predstavlja proizvodnju pšenice na 145 tisuća hektara zasijanih površina od milijun i sto tisuća tona.

SAMODOSTATNI I KONKURENTNI
- Za razliku od ostalih poljoprivrednih kultura, pšenica je jedna od rijetkih gdje Hrvatska stoji dobro, odnosno gdje smo samodostatni i vlastitom proizvodnjom relativno konkurentni, što za posljedicu ima svake godine izvoz značajnih količina pšenice.

U 2020.godini izvezli smo 562.510 tona pšenice vrijednosti 98,5 milijuna eura, kaže Barišić.

- Istovremeno Hrvatska i u proizvodnji ove kulture ima i svoj paradoks; jer iako proizvedemo više od polovice ukupne pšenice za izvoz, mi, s druge strane, predstavljamo i relativno velikog uvoznika pšenice, posebno tzv. poboljšivača, odnosno pšenice posebne kvalitete za potrebe industrije brašna, potrebnog za konditorsku i pekarsku industriju.

U 2020. bilježi se uvoz od 75 tisuća tona pekarskih proizvoda vrijednosti 159 milijuna eura,te upola manji izvoz istih proizvoda od 34 tisuće tona vrijednosti 83 milijuna eura.

Pad uvoza pekarskih proizvoda zabilježen je tek lani, prošle 2020. pandemijske godine, koja se, kaže Barišić, ne može smatrati referentnom godinom za prikaz konstantnog rasta uvoza pekarskih proizvoda koji predstavlja problem u domaćoj strukturi proizvodnje.

U MANJE OD 10 GODINA IZGUBILI 100 TISUĆA TONA
- Tako smo u manje od desetljeća izgubili gotovo 100 tisuća tona potreba za domaćom pšenicom i od nekadašnjih 500 tisuća tona potrebe su nam pale na manje od 400 tisuća tona. Hrvatska je u 2020. godini uvezla i brašna 21.603 tona, a za što je potrošeno 6,8 milijuna eura, naglašava direktorica "Žitozajednice".

Sasvim suprotno tome čujemo od Vanje Marjanovića, voditelja ključnih kupaca u tvrtki "Panino", jednom od petnaestak velikih uvoznika smrznutih pekarskih proizvoda.

On nam navodi kako vode računa s kojim vanjskim proizvođačima posluju, te kaže kako od francuskog proizvođača "Bridor" uvoze veći asortiman u kojem pak 70 posto proizvoda u sebi ne sadrži niti jedan umjetni sastav, niti aditiv niti konzervans.

- Uzmite kao primjer tost koji se smrzava dušikom na - 40'C, čuva se i do godine dana na - 18'C, hladni lanac nije prekinut ni u jednom trenutku, a nakon godinu dana je potpuno zdrav.

S druge strane u dućanu imate tost, koji svi mi kupujemo, a tamo može stajati mjesec dana, na ambijentalnoj temperaturu dućana i nakon mjesec dana tom tostu nije ništa, nije se promijenio, veli Marjanović i sugerira da tako ne može biti bez aditiva.

Da smrznuti pekarski proizvodi ubrzavaju proces proizvodnje, jasno je svima te se moramo složiti da se tome teško može izbjeći, ali da li baš moramo smrznuti kruh uvoziti iz Poljske, Njemačke, Francuske... dok istovremeno imamo i viška kvalitetne pšenice? Ako je već tako, očekujemo sve ozbiljnije kontrole i jasne deklaracije o kojima govore u Dalmatinskom potrošaču.