Trebamo izlog za hrvatski namještaj

O Cro Shopu, nacionalnom hrvatskom lancu namještaja, govori se već godinama, ali ni prvi koraci još nisu napravljeni. Kupci koji žele domaći namještaj ne znaju gdje ga kupiti.

Stanjem na hrvatskom tržištu namještaja malo tko je zadovoljan. Nezadovoljni su proizvođači jer njihovih proizvoda nema u trgovinama u Hrvatskoj, iako u svijetu relativno dobro stoje. Potrošači su nezadovoljni jer su cijene u hrvatskim trgovinama više nego u svim zemljama u regiji i tek desetak posto niže od cijena u zapadnim zemljama.

Hrvatsko potrošačko okruženje slijedi trendove sa Zapada, a uvozimo jeftin namještaj iz Kine ili Poljske, ali i skupi iz Italije, Švicarske i Njemačke. Luksuzni namještaj daje opravdanje prodavačima da slobodnije formiraju cijene, a hrvatski kupci, pokazuju statistike, najradije kupuju inozemne marke poput Scavolinija, Natuzzija, Marlesa, Mebla i Ikee. Hrvatske robne marke ili nisu prepoznate ili su tek na drugom mjestu odabira.

Proizvođači su nezadovoljni i odnosom trgovaca koji nisu u dovoljnoj mjeri okrenuti prema hrvatskim proizvodima nego se zbog različitih pristupa u politici cijena preferiraju proizvodi iz uvoza.

Trgovci kažu kako su hrvatski proizvodi često dizajnerski i tehnološki zaostali, a o modernim promotivnim akcijama, analizama tržišta i prilagodbi kupcu nema ni riječi. Hrvatskim “namještajcima” nedostaju i stručnjaci, suradnja s dizajnerima i arhitektima. Zato hrvatski kupac i dalje sanja Ikeu, a kupuje u Lesnini i Kiki.

Rast izvoza, ali i uvoza
I dok u nekim drugim bliskim branšama poput maloprodajne trgovine konja za utrku imamo - Konzum, Getro, Kerum ili Pevec konkuriraju stranom Mercatoru, Metrou, Billi ili Lidlu pa čak i dominiraju na domaćem tržištu - u prodaji namještaja situacija je potpuno drukčija.

“Vidljivi su određeni pomaci u pojedinim segmentima, ali još je potrebno mnogo radikalnih zahvata kako bi hrvatska industrija bila što konkurentnija na stranom i domaćem tržištu”, kaže profesor Darko Motik sa zagrebačkog Šumarskog fakulteta. “Primjetan je i partnerski odnos tvrtki koje se bave proizvodnjom konkurentskih proizvoda jer se napokon počelo shvaćati da na tržištu ima mjesta za sve i da svi imaju koristi od suradnje. No potrebno je posebnu pažnju posvetiti ne samo izvozu namještaja i ostalih drvnih proizvoda, nego i prodaji tih proizvoda na hrvatskom tržištu”, dodaje on.

Izvoz hrvatskog namještaja je porastao sa 95 milijuna eura 1998. godine na 280 milijuna eura u prošloj godini. U istom razdoblju uvoz namještaja je porastao sa 133 na 352 milijuna eura. Udio namještaja hrvatskih proizvođača na domaćem tržištu pao je sa 60 posto prije 10 godina na samo 36 posto 2007. godine.

U protekloj godini potrošnja za namještaj u Hrvatskoj premašila je 550 milijuna eura, a prosječna godišnja stopa rasta potrošnje na hrvatskom tržištu namještaja iznosi 11 posto, pa su u tome prostoru velike mogućnosti koje bi trebalo iskoristiti.

“Postojeći izračuni prikazuju da je financijski gubitak zbog pada udjela prodaje domaćeg namještaja 120 milijuna eura na godišnjoj razini”, ističe Motik i upozorava kako kupac namještaja često želi kupiti domaći namještaj, ali ne zna gdje i kako tu kupnju ostvariti.

U traženju izgubljene poveznice
“Domaće drvoprerađivačke tvrtke ostvaruju solidne rezultate na inozemnim tržištima, a na hrvatskom gube pozicije zbog sve veće konkurencije i skromnijih ulaganja u brend, dizajn, marketing i promociju”, kaže predsjednik Udruženja drvoprerađivačke industrije Zdravko Jelčić. “Upravo zbog izgubljene poveznice s domaćom distribucijom došlo je do ideje o Cro Shopu. S tim u vezi očekujemo aktivnu pomoć Vlade kroz participiranje u zemljištu, infrastrukturi ili davanjem gotovog objekta u dugoročni najam”, kaže Jelčić. “Trebamo se ugledati na primjer Slovenije, gdje vlada aktivno pomaže njihov vodeći prodajni lanac u kojem je i vlasnički involvirana. Jasno su postavili strategiju izlaska na strana tržišta i tako promoviraju vlastitu drvnu industriju”, zaključuje on.

“Tvrtka Brestovac upravo radi na širenju svoje domaće prodajne mreže preko sestrinskih tvrtki iz naše vlasničke grupe”, kaže Josip Bilandžija, predsjednik Uprave Brestovca. “Ideja izgradnje središnje kuće-salona domaćeg namještaja nije loša i na tom projektu bismo mogli udružiti različite interese i pokazati domaćim kupcima naše proizvodne mogućnosti”, smatra Bilandžija i dodaje kako naš namještaj na stranim tržištima spada u kategoriju kvalitetnijih proizvoda, a pritom nismo preskupi. “Maloprodajne cijene naših proizvoda u Europi ponekad su od tri do četiri puta više nego naše proizvođačke, iz čega se vidi da je prodaja namještaja u Europi još uvijek dobar posao”, kaže Bilandžija.

Sigurno je da u izgradnji domaćeg lanca kasnimo, a pravo je pitanje jesmo li možda već i zakasnili. Imamo li i snage za sakupljanje kapitala i suradnju s donedavnom konkurencijom?

“U Hrvatskoj postoje ozbiljne trgovačke kuće za prodaju namještaja, kao i ozbiljni proizvođači. Treba ih sakupiti i jasno definirati zajedničke interese”, smatra Andrea Gazdek, direktorica Phoenix Capitisa. “Stvaranje zajedničkog brenda i proizvoda moguće je uz međusobno uvažavanje, ali isključivo na tržišnim principima ponude i potražnje. Potrebno nam je sveobuhvatno istraživanje postojećih kapaciteta te preklapanje sa stvarnim potrebama tržišta, što je posao koji zahtijeva vrijeme i novac”, zaključuje ona.

No novac je, ne zaboravimo, potreban i za kampanje kojima bi se stvorila svijest o kvalitetnim domaćim proizvodima. Osim manjka komunikacije i vidljivosti na tržištu, nema drugog razloga da, primjerice, Spačvini parketi ili Tvinov uredski namještaj ne budu vrhunski brendovi.