U Đakovu i radnik iz Bjelokosne Obale: Put do Slavonije “platilo” je cijelo pleme

Prošle je godine u đakovačkom kraju, podaci su Ministarstva unutarnjih poslova, bilo gotovo 700 stranih radnika, točnije 695, a samo do svibnja ove godine još je 185 novoprijavljenih. Dolaze s drugih kontinenata, iz drugih svjetova i kultura – najčešće iz Nepala, Bangladeša, Indije, Turske, s Filipina, kao i iz našeg susjedstva - BiH, Srbije, s Kosova... Najčešće rade u poljoprivredi, i to pri velikim poljoprivrednim tvrtkama, kao i u građevinarstvu, drvopreradi, elektro-metalskoj djelatnosti i dr.

“Zaposlenost je takva da ne radi samo tko ne želi, tj. tko god želi raditi – može naći posao", često, bez okolišanja, kaže đakovački ekonomist Zdravko Grubeša, a slažu se s tim i drugi. Možda grubo rečeno, no podaci Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje govore da zaposlenost na području grada Đakova stalno raste – 2017. godine broj osiguranika mirovinskog osiguranja bio je 7360, a na kraju siječnja ove godine veći je za 1300 novozaposlenih – 8637. Strana radna snaga u pravilu je nekvalificirana ili nisko kvalificirana, pa u lancu procesa proizvodnje radi osnovne, najjednostavnije fizičke poslove, a poslodavci joj osiguravaju smještaj. No, ima i slučajeva (visoko)stručnog kadra među stranim radnicima. Osim nekvalificiranosti, barijera je i nepoznavanje jezika, kao i nemotiviranost za aktivnosti izvan radnog vremena, kako bi se lakše uklopili u njima potpuno nepoznatu sredinu u koju su stigli preko agencija za zapošljavanje takve radne snage. Iskustva sa zapošljavanjem stranaca đakovačkog drvoprerađivača Marka Spajića dogogodišnja su. Među trenutačnih 70 radnika u njegovu drvoprerađivačkom pogonu, u kojem se, uz ostalo, izrađuju i skije te teče izvoz i za Aziju, sada je osam stranaca. Osim iz Nepala, kaže, dolaze i iz - Brazila te i s afričkog kontinenta, točnije iz Bjelokosne Obale.

- Nemaju kvalifikacije pa rade osnovne fizičke poslove u pogonu drvoprerade, a smještaj im je osiguran u našem nekadašnjem motelu. Osim što nemaju nikakvu kvalifikaciju, često su to ljudi koji u svojim matičnim zemljama nisu stekli nikakve radne navike jer im, kažu oni sami, tamošnji sustav nije omogućio nikakvo zapošljavanje ni radno mjesto, pa im početno morate usaditi i takve osnove, vremensku točnost i sl. No brzo se tome prilagode. U svojim zemljama, kažu, obrađivali su nešto malo zemlje i prodavali to malo poljoprivrednih proizvoda, na kućnom pragu, na ulici. Jedan strani radnik mi je rekao kako u njegovoj zemlji, a bio je iz Azije, rade samo učitelji, doktori i – piloti - kaže Spajić.

Jedini Brazilac koji radi u njegovoj drvoperadi ujedno igra i lokalni nogomet. Bila su tu prije četiri Brazilca, no trojica su, kaže Spajić, otišla dalje.

Kada je riječ o izostanku interesa za bilo kakve druge aktivnosti u sredini u koju su došli osim radnih, Spajić to pojašnjava time da su ovamo stigli isključivo trbuhom za kruhom, da im što više od zarađene plaće ostane, da ju pošalju kući, obitelji. Stoga rijetko i odlaze kući jer ne žele trošiti na za njih preskup put na svoj kontinent, pa svoj dom ne vide i po dvije godine i duže.

- Cijelo pleme založilo je sve svoje vrijedno, stoku i drugo, da čovjek koji radi u našem pogonu skupi za kartu, ali i troškove agencije koja zapošljava, te da može doći u Europu, u Hrvatsku, raditi - kaže taj đakovački gospodarstvenik, na najbolji način oslikavajući siromaštvo, kulturu i druge prilike u kojima u svojim matičnim zemljama žive oni koji su u našu zemlju stigli trbuhom za kruhom.