U Europskoj uniji imat ćemo isti broj glasova kao Danska i Irska

Da se u Europskoj uniji svaki glas računa, pa i onda kada se radi o maloj državi članici, Hrvatska je vrlo dobro osjetila na vlastitoj koži: da to nije tako, onda hrvatski pristupni pregovori ne bi mogli mjesecima stajati na mjestu zbog rezerviranosti samo jedne zemlje, Slovenije, koja je vješto koristila činjenicu da se u nekim područjima europske odluke moraju donositi jednoglasno.

Pristupanje nove zemlje članice u europsku obitelj nije jedina tema o kojoj države odlučuju jednoglasno – tako se, primjerice, odlučuje i pri izmjeni ili dopuni osnivačkih ugovora Unije, o pokretanju novih zajedničkih politika, o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, porezima i slično. Drugim riječima, svaka članica, bez obzira na veličinu i broj stanovnika, ima pravo veta.

Države u prednosti
No, mnoge odluke Vijeće EU-a, odnosno Vijeće ministara, koje je jedna od najvažnijih zakonodavnih institucija Unije, donosi kvalificiranom većinom. U tom je tijelu broj glasova za svaku državu proporcionalan broju stanovnika, pa veće zemlje imaju više glasova. Međutim, ako se uzme u obzir broj glasova po broju stanovnika, onda su ipak male države u prednosti. Hrvatska će u Vijeću imati sedam glasova, jednako kao i Danska, Irska, Litva, Slovačka i Finska. Preračunato po stanovniku: Hrvatska će imati jedan glas na 628 tisuća stanovnika, Njemačka ima jedan glas na oko 2,8 milijuna stanovnika, a Malta jedan glas na otprilike 138 tisuća Maltežana. Da bi odluka bila donesena, treba ispoštivati još neka pravila. Osim što će, nakon pristupanja Hrvatske, za odluku kvalificiranom većinom u Vijeću trebati prikupiti 260 od ukupno 352 glasa, za odluku svoj glas mora dati polovica svih članica koje moraju predstavljati najmanje 62 posto stanovništva EU-a. Taj sustav jača poziciju malih država.

Dvostruka većina
Od 2014. godine, kvalificirana većina računat će se, pak, na temelju dvostruke većine koja će značiti da je odluku podržalo 55 posto zemalja članica koje obuhvaćaju najmanje 65 posto stanovnika Unije. Glasovanje kvalificiranom većinom u Vijeću će se proširiti i na neka nova područja, ali će i dalje, primjerice, u području obrane ili oprezivanja, trebati konsenzus. Te su promjene uvedene Lisabonskim ugovorom, koji je stupio na snagu još 1. prosinca 2009. godine, a koji je, među ostalim, ojačao ulogu nacionalnih parlamenata. Zahvaljujući sustavu tzv. pravovremenog upozorenja, Sabor će, nakon što dobije na uvid predloženi 'europski' zakon, moći reagirati ako smatra da nije prikladan. Za podnošenje prigovora nacionalni parlament ima osam tjedana. Ako se prijedlogu, primjerice, usprotivi trećina parlamenata, Europska komisija mora ga razmotriti i eventualno doraditi.

»Lisabon« je veće ovlasti dao i Europskom parlamentu koji je tu svoju novu snagu pokazao nedavno, odbijanjem prijedloga sedmogodišnjeg proračuna EU-a i pokretanjem novog kruga proračunskih pregovora. Europarlament jedina je institucija EU-a čije članove građani Unije izravno biraju, još od 1979. godine.