Volontira tek pet do deset posto stanovništva

Godina 2011. proglašena je Europskom godinom volontiranja. U Europskoj uniji najveću razinu volonterstva imaju Austrija, Nizozemska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje je više od 40 posto odraslih osoba uključeno u volonterske aktivnosti. U Estoniji, Francuskoj i Latviji volonterstvom se bavi od 20 do 29 posto odraslih osoba, dok u Bugarskoj, Grčkoj, Italiji i Litvi volontira manje od 10 posto odraslih osoba. Zanimljivo je da većina zemalja ima veći broj muških nego ženskih volontera, što se objašnjava time što sportski sektor privlači najveći broj volontera, a muškarci su skloniji volontiranju u sportu. U većini zemalja Unije najaktivniji volonteri su zaposleni pojedinci, a najtraženiji je sektor sporta i rekreacije.

Što se tiče Hrvatske, velik dio stanovništva, ali i javnih ustanova, na ovakav tip dobrobiti zajednici još gleda s priličnom dozom suzdržanosti i nepovjerenja. Naime, iako konkretnog podatka o broju volontera u nas još nema, određena istraživanja pokazala su da u Hrvatskoj volontira tek od pet do deset posto stanovništva. Prema istraživanju Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva iz 2005., pokazalo se da više od polovice ispitanika uopće ne razmišlja o volontiranju, dok je najčešći oblik humanitarne aktivnosti koji poduzimaju hrvatski građani odaziv na akcije putem telefona i donacije organizacijama.

»Različita istraživanja pokazuju različite rezultate, tako da ih sve moramo uzeti s rezervom. U Hrvatskoj sve do 2007., kada je donesen Zakon o volonterstvu, nije bilo sustavnog praćenja niti vođenja evidencije o volonterima. Sada se situacija mijenja, iako će trebati još dosta vremena kako bi se moglo utvrditi točno stanje«, kazala je Jela Tomanjik, izvršna direktorica Volonterskog centra Zagreb. Dodala je da je, bar što se centra u Zagrebu tiče, stanje sada puno bolje nego, na primjer, prije pet godina.
Tako je baza volontera u Zagrebu, ali i u ostala tri regionalna centra (Splitu, Rijeci i Osijeku) svakim danom sve veća, pa su voditelji centara uglavnom optimistični. Marta Hauser, programska asistentica volonterske Udruge SMART iz Rijeke, napominje, pak, da odaziv građana i nije najveći problem.

»Volontera imamo, ali poteškoće nam stvara činjenica da nemamo gdje s njima. Razne ustanove još su dosta zatvorene prema volonterima, a one koje ih traže ne znaju što bi s njima. Volonterstvo se teško prepoznaje, pogotovo kada je riječ o dugoročnim akcijama«, pojasnila je Hauser. Njezino mišljenje dijele i ostali voditelji volonterskih centara, no ipak ističu da su se donošenjem Zakona - koji je definirao obveze organizatora volonterskih akcija, kao i obveze samih volontera - ustanove polako počele otvarati. Pomoć volontera najčešće traže ustanove kao što su domovi za djecu i starije osobe te sportske organizacije, dok su javne ustanove poput, primjerice, bolnica, kulturnih ili političkih institucija u velikoj većini za volontere još vrlo zatvorene. Zašto je tome tako, teško je reći. Analize i istraživanja provedena u Europskoj uniji pokazuju da se volonterstvo teže razvija u bivšim komunističkim zemljama, gdje još postoje stereotipi kao i velika doza nepovjerljivosti prema organizacijama civilnog društva. To, dakle, vrijedi i za Hrvatsku, a istraživanjem koje je proveo jedan domaći internetski portal došlo se do dodatnog, zabrinjavajućeg podatka, prema kojem je trenutačna društvena klima u nas dodatno narušila stav stanovništva prema volontiranju. Naime, čak 70 posto ispitanika smatra da se volonterski rad u Hrvatskoj doživljava kao manje vrijedan rad, a dodatna demotivirajuća činjenica, također proizašla iz navedenog istraživanja, jest ta da se volontere doživljava kao osobe koje se vrlo lako može iskorištavati.

Ipak, zanimljiv je podatak da su ispitanici svojim izjašnjavanjem ukazali na potrebu jačeg promoviranja volonterstva, ukazivanja na mogućnosti tog društvenog i osobnog razvoja, kao i na potrebu razvijanja svijesti o volonterstvu kao vrlo plemenitom odnosu prema zajednici, ali i kao dobroj prilici za stjecanje radnih iskustava, što može pomoći pri zapošljavanju. Dubravka Horvat, zamjenica izvršnog predsjednika Hrvatskog crvenog križa, organizacije koja svoju snagu temelji upravo na volonterima, napominje da su edukacija i motivacija građana ključne za razvoj volonterstva. »Ljudima treba dati informacije, jer moje iskustvo govori da naši ljudi imaju srca te da ih samo treba motivirati«, rekla je Horvat. Dodala je da je solidarnost hrvatskih građana najviše do izražaja došla u vrijeme Domovinskog rata, kada su im ljudi sami prilazili kako bi mogli pomoći onima kojima je ta pomoć bila najpotrebnija. I danas, pojašnjava Horvat, Crveni križ ima volontere koji su im stalno na raspolaganju, a od osnutka 1993., kroz tu je organizaciju prošlo čak oko 390.000 volontera.

Osim Crvenog križa, u Hrvatskoj od samih početaka svoga rada volonterski duh njeguje i Hrvatski Caritas. Iz Caritasa Zagrebačke nadbiskupije ističu da su njihova iskustva s volonterima iznimno pozitivna. Ipak, napominju da volonterstvo u Hrvatskoj, za razliku od mnogih europskih država, na žalost nema dugu tradiciju te nije dovoljno razvijeno.
»Posljednjih godina napravljeni su veliki pomaci, ali teška ekonomska situacija usporava razvoj volonterstva. Naime, kada čovjek nema posao, a treba osigurati sredstva za egzistenciju, nije mu lako angažirati se besplatno«, pojašnjava tajnik Caritasa Zagrebačke nadbiskupije Zvonko Erceg. Dodao je da njihova iskustva pokazuju da se građani, posebno mladi, rado odazivaju na akcije koje su jasno određene i vremenski precizirane, a interes za volontiranje raste u predbožićno vrijeme.

Nagrađeni volonteri
Državna nagrada za volontiranje dodjeljuje se od 2007. i najviše je priznanje koje se u Hrvatskoj dodjeljuje za volonterska postignuća u kategoriji fizičke osobe - volonter godine i kategoriji pravne osobe - organizator volontiranja. Nagrada se dodjeljuje za najznačajnije aktivnosti pojedinaca i pravnih osoba, koje su pridonijele poboljšanju kvalitete življenja te razvoju humanijeg društva i volonterstva općenito. U 2007. Državnu je nagradu za fizičku osobu dobila volonterka Zdenka Marasović iz Trilja, dok je Nagrada za organizatora volontiranja pripala Udruzi za rad s mladima Breza iz Osijeka. Zdenka Marasović već 18 godina volontira u zajednici bivših ovisnika Cenacolo u Ugljanima te ističe da ju je na volonterstvo potaknula teška životna sudbina mladih iz Zajednice. Svojim im je dobrovoljnim angažmanom željela pomoći te ističe kako bi voljela da ima više ljudi koji su spremni dati dio sebe za razvoj društva u kojem živimo. Ana Šimunčić iz Karlovca, inače umirovljena defektologinja i profesorica psihologije te predsjednica Udruge Dijak - za pomoć djeci, mladeži i odraslim osobama u odgoju i obrazovanju, Državnu je nagradu dobila 2008. Napominje da rad s djecom i mladima zauzima veliko mjesto u njezinu životu te da joj je Nagrada dala veliku motivaciju za daljnji rad.

»Ima mnogo ljudi koji trebaju našu pomoć. Pa nije sve u novcu, moramo raditi na radost svih ljudi oko nas. Mislim da na državnoj razini nema dovoljno podrške za volonterstvo i smatram da je to jedan od bitnih razloga zašto ljudi ne volontiraju«, pojasnila je za Vjesnik dobitnica iz 2008. Iste godine Nagradu za organizatora volontiranja dobio je Dom za psihički bolesne odrasle osobe Turnić iz Rijeke. Mario Perković, predsjednik Društva Naša djeca iz Vinkovaca, Nagradu je dobio 2009. i kaže da je to priznanje kruna njegova rada. Glavni motiv za volontiranje pronalazi u želji za pomaganjem onima kojima je ta pomoć potrebna. Nagradu za organizatora volontiranja iste je godine dobila Udruga za rad s djecom i mladima Zvono iz Belišća.

Korporativno volontiranje
Internetski portal MojPosao tijekom studenog 2008. na uzorku većem od 400 posloprimaca i više od 80 poslodavaca proveo je istraživanje o korporativnom volontiranju. Na pitanje postoji li organizirano korporativno volontiranje u njihovoj tvrtki, samo 12 posto poslodavaca i posloprimaca odgovorilo je da postoji. Većina ispitanika (njih 56 posto), korporativno volontiranje ima organizirano radnim danom, a 4 posto u vrijeme godišnjeg odmora. Ispitanici zaposleni u tvrtkama koje imaju organizirano korporativno volontiranje izjavili su da se ono najčešće organizira u svrhu prikupljanja financijskih sredstava (34 posto) i podučavanja (34 posto), a slijede popravci i održavanja (32 posto) te druženje (30 posto). Kao najveću prednost korporativnog volontiranja poslodavci vide razvijanje timskog duha i saznanje da su nekome pomogli, a navode i da volontiranje pridonosi podizanju zadovoljstva zaposlenika, dok samo u manjoj mjeri smatraju kako volontiranje promiče imidž tvrtke. Bez obzira na to imaju li poslodavci organizirano korporativno volontiranje ili ne, nedostatak podrške i informacija navode kao jednu od glavnih otegotnih okolnosti organiziranja volontiranja.