Zdrava hrana najmanje osjetila pad potrošnje

Broj ekoloških proizvođača hrane u Hrvatskoj u prošloj godini povećao se na 880 (na kraju 2008. registrirano je bilo 632 ekoproizvođača), dok se broj obradivih hektara pod ekološkom poljoprivredom povećao na 14.192 hektara. To je porast od 42 posto u odnosu na godinu ranije, te čak 87 posto više u odnosu na 2007. godinu kad je pod ekološkom poljoprivredom u Hrvatskoj bilo 7577 hektara, odnosno 342 ekološka registrirana poljoprivrednika.

Najveći broj ekopovršina, u prvom redu livada i oranica, nalazi se u Osječko-baranjskoj, Sisačko-moslavačkoj i Brodsko-posavskoj županiji, a najmanje na jugu Hrvatske.
Željko Mavrović, donedavni predsjednik Hrvatskog seljačkog saveza, i dalje je najveći proizvođač ekološke hrane u Hrvatskoj, koji se proteklih godina sa svojim proizvodima uspio probiti u velike trgovačke lance. Mavrović ima oko 400 obradivih hektara pod eko-poljoprivredom u Sloboštini kod Požege, a osim ekožitarica te dvije tvrtke u Zagrebu i Rijeci, razvio je i proizvodnju ekološkog kulena.

S druge strane, obitelj Sever iz Ivanić Grada ima 800 kupaca, uz oko 50 prodajnih mjesta DM-a, kojima ekoproizvode dostavlja na kućni prag, te nisu toliko osjetili udar gospodarske krize na smanjenu potrošnju. Naime, samo su narudžbe u prerađivačkoj industriji u godinu dana smanjene za gotovo 60 posto. Obitelj Sever trenutačno na 75 hektara proizvodi eko-hranu, i to žitarice, povrće u plastenicima, ekološko meso i razne prerađevine.

No, pored sve veće domaće ekološke proizvodnje hrane i dalje je velik uvoz ekohrane. Najveći dio te hrane se u Hrvatsku uvozi iz europskih zemalja, a Italija, Španjolska i Njemačka zajedno imaju više od 40 posto ukupnih organskih polja u Europi. Austrija, na primjer, ima 20.000 ekopoljoprivrednika, a 14 posto ukupnih poljoprivrednih površina je pod ekološkom poljoprivredom. S druge strane, u Upisniku poljoprivrednih gospodarstva je 186.000 poljoprivrednika, koji sve teže drže korak sa zahtjevima otvorenog tržišta. Na udaru su posebno domaći proizvođači žitarica, ali i mlijeka.

Ipak, ekološka proizvodnja hrane nikada neće zamijeniti konvencionalnu poljoprivredu, te je ona u Hrvatskoj tek u začetku. Najveći razlog tomu je neinformiranost proizvođača koji bi, uz male preinake i uvođenje kontrole, kroz dvije, tri godine mogli dobiti pravo na označavanje svojih proizvoda ekomarkicama. Iako je posljednjih godina udvostručena površina zemljišta na kojima se uzgajaju ekoproizvodi, te su brojke i dalje gotovo zanemarive. Nedovoljno razumijevanje prirode ekoloških proizvoda dovodi do njihova miješanja s lokalnim i tradicijskim proizvodima. Izgled i pakiranje domaćih hrvatskih ekoloških proizvoda, uz rijetke iznimke, lošije je kakvoće od uvoznih. Ponuda domaće ekološke poljoprivrede uglavnom se odnosi na domaće tržište, proizvodi nisu raznoliki, a količine su premale za ozbiljan nastup na izvoznom tržištu. Svježih ekoproizvoda na tržištu još se i može naći, ali domaćih prerađevina bi trebalo biti više. Ali bez veće reklame, koje nema ni za jedan domaći ekoproizvod, izuzev Mavrovićevih, teško je uspjeti na tržištu.

Imamo pet do 10 puta manje eko-plantaža od prosjeka EU-a
Ekološke površine u zemljama EU-a kreću se u prosjeku od pet do 10 posto. Vrijednost ekološke proizvodnje na europskom tržištu procjenjuje se na 26 milijardi dolara, a na svjetskom na više od 50 milijardi dolara. U Hrvatskoj pak ekološke plantaže dosežu tek 1,29 posto ukupnog broja poljoprivrednih površina. No, tek s rastom površina pod ekološkim proizvodima može se očekivati pad cijena ekohrane.