Živjela sam u Caritasu i jela tost, a sad...

Zašto za vas ne znaju u Hrvatskoj? Nitko vas nikad nije kontaktirao?", pitamo Michelu Magaš nakon dvosatnog razgovora u kojem nam je ta Riječanka s hrvatskom i britanskom putovnicom te sa švedskom adresom govorila o svom životu i inovacijama koje su danas svakodnevica, poput listanja slika na ekranima ili pretraživanja glazbe. Sliježe ramenima. "Nitko nikada", kaže. U Hrvatsku dolazi redovito, ovdje joj živi obitelj, majka i sestra te nećaci kojima je donijela pun kovčeg darova. No na žalost, i na štetu Hrvatske, nitko dosad nije iskoristio ni talent ni znanje ni viziju te žene koju su prepoznale najveće svjetske tvrtke, Financial Times, Apple, Nike... strane vlade, poput brazilske za koju radi projekt razvoja tehničkih znanja djece, ali i Europska komisija koja joj je prošlog tjedna dodijelila nagradu za inovatoricu godine.

Kod Michele teško je jednom riječju opisati čime se bavi. Ona spaja znanost, tehnologiju, inovaciju i umjetnost. Nije ni moglo biti drukčije valjda, imajući na umu njezino odrastanje. "Odmalena sam radila s ocem. Znate tko je moj tata? Boris Magaš", kaže Michela. Teško da netko, čak i ako netko ne zna ime tog arhitekta, ne zna za njegova djela; stadion na Poljudu, hotelski kompleks Haludovo... "Već s 10 godina bila sam navedena kao koautorica projekata", kaže i dodaje: "Tata je skicirao, a mama je risala. Ja sam pak bila zadužena za grafički opis, pa bi me izvukli iz škole na tjedan dana da to napravim", govori i prisjeća se kako su doslovno živjeli na nacrtima koji su prekrivali podove u stanu. S mamine strane došao je i glazbeni talent. S četiri godine je, kaže, znala napamet Beatlese. Kombinacija arhitekture, informacija i glazbe; to je ono čime se danas bavi. Završila je talijansku srednju školu u Rijeci, a 1987. otišla je u Englesku studirati dizajn jer ovdje nije bilo tog smjera. Studirala je na Sveučilištu Kingston, a potom se među rijetkima upisala na prestižni postdiplomski na Royal College of Arts (RCA), gdje je bila i prva Hrvatica. "Tatina plaća nije bila dostatna ni za džeparac. Živjela sam u Caritasu, jela tost. Jednom me vozač izbacio iz autobusa jer sam mu htjela platiti penijima. Slomila sam se kad je tata imao infarkt, no tad su mi profesori izišli u susret. 'Prošvercali' su me pod studenta iz EU za koje su dobivali novac. Na postdiplomskom su mi isto pomogli, stupili su u kontakt s dizajnerom Davidom Mlinarićem, on je radio kuće za Micka Jaggera, Erica Claptona i obitelj Rothschild, pa mi je pomogao. Sve samo da ne odustanem", govori Michela. Na RCA su je 'pokupili' iz Financial Timesa.

"Želimo te u uredu u ponedjeljak", kazala joj je direktorica iz FT-a. "Nemam radnu dozvolu", kazala joj je. "Sredit ćemo to", bio je kratak odgovor. U FT-u su je zadužili su da im napravi redizajn. Gledala je tada, kaže, kako Englezi loše prenose rat u Hrvatskoj i mislila: Da se drukčije dizajnira, imalo bi se potpuno drukčiji uvid u ono što se događa. "Gledala sam kako čitaju novine u podzemnoj. Malo ih otvore i vide samo ono na rubovima. A izvještaje iz Hrvatske 'skrivali' su u sredini. Pa sam to sve rasturila kroz koncept koji je išao modularno. Sve sam naslove izvukla na rubove stranica", prisjeća se. Bila je zadužena za dizajn naslovnica i neprestano bi joj dolazile nove vijesti i fotografije. No kako ih, u stisci s vremenom, pretraživati? "Napisala sam program koji dinamično miče slike na ekranu. To je danas normalno", otkriva Michela. Usporedo s radom u FT-u, s kolegom Peterom Russellom-Clarkom osniva tvrtku Stromatolite. Oni su", poput stromatolita, bakterija koje su prve izbacivale kisik, izbacivali ideje i gledali što će se uhvatiti. Među prvima im je došao Nike. Za njih su razvijali buduće koncepte. "Osmislili smo modularnu sportsku opremu, konceptni dućan i koncept 'Nike iznutra', Nike tehnologija za fine cipele", nabraja neke od ideja koje je Nike proveo u stvarnost. No, 2004., a tad je već surađivala s glazbenikom Peterom Gabrielom, pozvali su je u Cupertino u Kaliforniji, gdje se našla s timom iTunesa. "Ljudi, pa ovo je pretpotopno", kazala im je. "Trebali biste imati mehanizam kojim bi ljudi mogli 'letjeti' kroz glazbu, sad vam skinu pjesmu i odu. Trebate pretraživač temeljen na podacima. Bio je to koncept Apple Storea, ali naravno, to tada nismo znali", kazala im je.

Istodobno, grupa profesora sa Sveučilišta u Londonu i MIT-a pozvala ju je da dođe raditi na tražilici glazbe. Napravila im je sučelje koje, preko podataka iz glazbe, može pretraživati kolekcije glazbe. Disney i Pixar odmah su skočili. "Trebala im je glazba točno određene atmosfere, nešto što, primjerice podsjeća na pjesmu Pink Floyda. Mogli su tražiti kompozitora da im napiše glazbu ili kupiti baš tu pjesmu. No često je to jako teško. 'Baš ovo nam treba', kazali su mi. I tad mi je sinulo, otvorila nam se cijela industrija", prisjeća se Michela. No profesori nisu bili zainteresirani za komercijalnu upotrebu pa je sučelje razvila uz pomoć britanske vlade. Patent je bio uvršten na izložbu 'Budućnost britanskih tehnologija', izložen uz patente McLarena i British Aerospacea, a tada su je primijetili i u Bruxellesu. Još 2010. dobila je nagradu Glazba susreće znanost i postavili su je za direktoricu Plana za budućnost glazbene tehnologije. Europska komisija nagradila ju je ove godine prestižnom titulom inovatorice godine. Kriteriji su bili cijelo stvaralaštvo, vodstvo koje osoba pokazuje, broj klijenata... A u Michelinu je firmu investiralo više od 100 firmi. Kao kruna rada i poticaj nagradi, nastao je projekt Music Tech Fest. Riječ je o zajednici, sustavu i događaju koji okuplja 5000 znanstvenika, inovatora, glazbenika, inženjera, za koje je 'glazba društveno ljepilo', medij koji spaja ljude. Festival je inkubator ideja i mjesto suradnje stručnjaka iz raznih područja gdje nastaju inovacije, ali i pravni okvir zaštite intelektualnog vlasništva. Posebnu pozornost privukao je projekt s Viktorijom Modestom, pjevačicom koja protezu za svoju amputiranu nogu koristi kao umjetnički izražaj. Modesti su preko neurološkog feedbacka, preko elektroda skrivenih u kosi, omogućili da mislima i emocijama kontrolira okolinu, da mijenja boju odjeće, pušta dim kao efekt...

Posebnu težinu imale su dvije činjenice, Michela i Peter, još dok je radila za Nike, predložili su da se posvete dizajnu za hendikepirane, što je marketing odbio jer im 'to nije tržište'. No ideja je ostala. Pa nije čudno što u Hrvatskoj, gdje bi željela surađivati s Matom Rimcem, surađuje sa Svenom Maričićem, voditeljem laboratorija za plastične deformacije na Tehničkom fakultetu u Rijeci i pionirom korištenja tehnologija 3D printanja u kirurgiji. Maričić će je uskoro posjetiti u Švedskoj gdje se preselila prije dvije godine iz Londona. Njezina je adresa sveučilišni grad Umeå i primjećuje koliko joj odgovara švedska atmosfera dijeljenja i modularnosti te jednakosti žena i muškaraca. Jer drugi prioritet, i kroz suradnju s Modestom, jest taj da potakne žene u inovaciji i poduzetništvu, gdje su još uvijek kuriozum. Je li se susretala s predrasudama? O da, kaže: "Jednom me profesor, pred više od stotinu studenata, upitao: 'Osjećate li se, kao dizajnerica i poduzetnica, jednaka muškarcima?' Rekoh mu: 'Uz sve dužno poštovanje, ne želim biti nimalo nalik na vas. Vjerujem da doprinosim mnogo više ženskom perspektivom. Poduzetništvo je u glavi, to je stanje svijesti, a ne spol.'