Andreas Deaton, ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju

Deaton je udahnuo novi život onim dijelovima ekonomike kojima se pokušava iznaći načine kako dokinuti siromaštvo u zemljama u razvoju. Time njegov doprinos tom plemenitom cilju nije ništa manji od doprinosa medicine koja je snažno utjecala na produženje životnog vijeka, piše Vedrana Pribićević

Ovogodišnja nagrada Švedske centralne banke za ekonomske znanosti (u spomen na Alfreda Nobela) dodijeljena je Angusu Deatonu, 69-godišnjem škotskom ekonomistu sa sveučilišta Princeton. Time su i službeno potvrđene prošlogodišnje glasine da bi u narednim godinama Nobelova nagrada mogla otići nekom ekonomistu koji se bavi rastom, razvojem ili nejednakostima, što bi bilo u skladu sa temama koje trenutno prožimaju javni diskurs. Naime, zadnja Nobelova nagrada u tom području dodjeljena je prije sedamnaest godina, i to Indijcu Amartyi Senu.

Deaton je slabo poznat hrvatskoj javnosti, prvenstveno zato jer je u svojim izjavama nije apokaliptičan, već nastupa sa vrlo zdravom dozom skepticizma koju bi ste prije očekivali od istraživača u prirodnim znanostima nego od već poslovično paradigmama zadojenog ekonomista. Upravo zbog svojih lucidnih analiza i kompleksnosti pojava koju analizira posve je neprimjeren za pamfletizaciju koja je preduvjet za korištenje u političkom ringu, te političarima lijeve orijentacije nije zanimljiv kao bukači Krugman i Piketty. Cilj ovog teksta je ispraviti tu nepravdu i prikazati Deatonov opus u njegovoj punini, prvenstveno zato jer je on jedan od rijetkih polimata koji je svojim znanstvenim radom ostvario doprinose u više različitih ekonomskih subdisciplina.

Biografija kao iz vlastitog znanstvenog članka

Deatonova osobna priča, koju opisuje u svojoj fantastičnoj knjizi "The Great Escape: Health, Wealth and the Origins of Inequality", doista zvuči kao predložak njegovih vlastitih empirijskih pronalazaka. Odrastao je u radničkoj obitelji, podrijetlom iz malenog sela kraj rudnika ugljena. Njegov djed i otac su radili u rudniku teške fizičke poslove, sve do Drugog svjetskog rata kada je Angusov otac mobiliziran. Da nije bilo tuberkoloze zbog koje je njegov otac umirovljen iz vojske, Deaton stariji vrlo vjerojatno ne bi preživio rat. Željeći bolji život za sebe i svoju obitelj, otac je krenuo u večernju školu i nakon desetljeća učenja stekao diplomu građevinskog inženjera. Tada se specijalizirao za vodooprskrbno inženjerstvo i cijela se obitelj preselila iz Edinbourgha u idilu škotskog sela. Shvaćajući važnost obrazovanja, otac je sina motivirao da uči kako bi dobio stipendiju za elitnu privatnu gimnaziju, koja mu je jasnije kupila ulaznicu na Cambridge, gdje se obrazovao sve do doktorata. Deaton je vrlo rano došao u kontakt sa još jednim nobelovcem - riječ je o Richardu Stoneu kao jednom od tvoraca sistema nacionalnih računa - koji je prethodno bio direktor Odsjeka za primjenjenu ekonomiju gdje je Angus bio zaposlen. Deaton je kasnije sa Sveučilišta u Bristolu prešao na Princeton na preporuku bivšeg dekana, što im je definitivno bila jedna od najboljih akvizicija ikada.

Analiza potrošnje

Deatonov znanstveni opus može se podijeliti na dvije velike cjeline koje je navela i komisija za dodjelu nagrade; analiza potrošnje, te analiza siromaštva i blagostanja. Deaton je bio jedan od prvih ekonomista koji su kritizirali korištenje agregatnih podataka u makroekonomiji; kretanje pojava na makroskopskom nivou može imati vrlo različitu dinamiku od kretanja na mikroskopskom nivou, pa je tim pristupom istaknuo važnost mikrofundamenata moderne makroekonomije. Jedan od glavnih problema u prelasku sa mikrorazine na makrorazini jest problem agregacije, odnosno zbrajanja pojedaničnih potražnji pojedinaca kako bi se dobila ukupna tržišna potražnja. U makroekonomici se potrošnja često rastavlja na više komponenti, od kojih je jedna intertemporalna gdje potrošači biraju između potrošnje danas i potrošnje u narednim razdobljima, te druga koja analizira potrošačev izbor između raznih dobara u sadašnjosti. Taj izbor reprezentiran je sustavom potražnje (eng.demand system), gdje su veze između dobara opisane sustavom jednadžbi koji uključuje cijene, količine te izdatke. U početku su se ekonomisti oslanjali na postojanje reprezentativnog racionalnog potrošača koji maksimizira korisnost, čija se potražnja može agregacijom poopćiti na makrorazinu. Generalno gledano, teorija potrošača postulira određena svojstva krivulja potražnji racionalnog potrošača. Rana utjelovljenja sustava potražnje kao što su sistem linearnih izdataka(LES) zadovoljavaju te pretpostavke dok njihova generalizirana verzija (tzv.Rotterdam model) ne mora zadovoljavati niti jednu. Drugim riječima, teorijska formulacija nije preživjela empirijski test na stvarnim podacima o potrošnji, što je bio ozbiljan kamen spoticanja u mikrofundiranoj makroekonimici. Deatonova je kritika bila britka; ovakav nesrazmjer između teorije i empirije može imati dva korijena - potrošači nisu racionalni ili je model krivo postavljen.

Skoro idealni sustav potražnje (AIDS) kao alternativa

Deaton i Muellbauer(1980.) osmislili su skoro idealni sustav potražnje(Almost Ideal Demand System, AIDS) koji je dozvoljavao testiranje racionalnosti, te nelinearnost između izdataka za pojedina dobra i ukupnih izdataka. Što je najvažnije, sustav je bio elegantan i lako empirijski procjenjiv. Glavni doprinos modela je upravo u njegovoj generalnosti, ali i u činjenici da kućanstva mogu biti heterogena, odnosno podijeljena sa obzirom na dob i druge demografske karakteristike. Naime, novija istraživanja pokazuju da potražnja kućanstava ovisi i o dobi članova kućanstava i o broju djece u kućanstvu. Danas se AIDS model i njegova kasnija proširenja koriste u razne svrhe, od simulacija promjena poreza na dodanu vrijednost, do analiza utjecaja demografskih promjena na osobnu potrošnju, pa je model od presudne važnosti za vođenje ekonomske politike.

Intertemporalni izbor i pseudo paneli

Drugi dio Deatonovog doprinosa analizi potražnje odnosi se na intertemporalni izbor kućanstava između potrošnje danas i potrošnje u narednim razdobljima. Naime, glavni workhorse model u analizi intertemporalnih izbora u potrošnji, tzv. PIH/LC(eng. permanent income hypothesis/life cycle) model koji se također oslanja na reprezentativnog potrošača, nije objašnjavao kako stope štednje koreliraju sa dugoročnim trendovima dohotka. Deaton je svojom briljantnom analizom otkrio teorijske implikacije tog modela koje nisu odgovarale stvarnim podacima, jer je funkcija potrošnje u empiriji bila znatno glađa od onoga što je sam model pretpostavljao. Taj raskorak naziva se Deatonov paradoks, a njegove implikacije su dobrano poljulale prevladavajući paradigmu.

Deaton je pokazao da se rješenje paradoksa nazire kada se promatraju podaci o dohocima i potrošnji na individualnoj razini, gdje su pojedinci suočeni sa mnogim ograničenjima kao što su ograničenja na posuđivanje ili ograničenja na likvidnost koja nisu specificirana u originalnom modelu. U tom pogledu, njegov rad je pomjerio fokus makroekonomista sa modela reprezentativnog agenta na de facto modeliranje mikroekonomskih osnova iz stvarnih podataka o potrošnji pojedinaca. Tu je u standardni mikroekonometrijski instrumentarij uveo pseudo-panele kojima je bilo moguće pratiti kohorte kućanstava kroz vrijeme, koristeći podatke iz anketa o potrošnji umjesto sastavljanja panela koji bi pratili svako kućanstvo kroz vrijeme. Ta je metoda toliko napredna da se danas preferira naspram klasičnih panela, prvenstveno zato jer ne pati od problema isključivanja iz panela (tzv.attrition bias) a nasumično uzorkovanje eliminira pogrešku mjerenja, te je puno jeftinija i brža metoda za prikupljanje longutudinalnih podataka što je od velike važnosti nosiocima ekonomske politike.

Don't feed the poor

Drugi stup Deatonovog životnog djela jest primjena mikroekonometrijskih tehnika na ekonomiku razvoja koja je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća naišla na svojevrsni zastoj u istraživanjima, i to prvenstveno zbog nedostatka podataka na razini individualnih kućanstava. Deaton je jedan od idejnih začetnika Living Standards Measurement Survey, kojeg provodi Svjetska Banka, i koji je dizajniran kako bi se lakše pratila potrošnja kućanstava i posljedično blagostanje. Deaton je imao i značajan doprinos promjeni metodologije mjerenja siromaštva, i to prvenstveno kroz analizu efekata dodatnog djeteta na blagostanje kućanstva, kojeg su prethodne studije podcjenjivale. Još jedan bitan podatak koji su ankete kućanstava otkrivale a od presudne je važnosti za proučavanje siromaštva jest kalorijski unos za koji se smatralo da direktno utječe na produktivnost članova kućanstava.

Poznavanje te veze bilo je bitno i za dizajn politika usmjerenih na eradikaciju siromaštva, jer je donositeljima ekonomske politike govorio trebaju li se usredotočiti na ekonomski rast ili na politike kojima je zadaća nahraniti pojedince. Deaton je izračunao da je ukupna elastičnost hrane na dohodak relativno visoka, dok je elastičnost kalorija na dohodak relativno niska i pada sa rastom dohotka. Drugim riječima, ujednačen ekonomski rast (eng.pro-poor growth) dohodaka imati će za posljedicu rast potrošnje na hranu, što će među siromašnima eliminirati glad. Ovakav empirijski nalaz ima dalekosežne implikacije na međunarodnu pomoć zemljama u razvoju, koja može biti vrlo neefikasna u eradikaciji gladi ako je koncentrirana na direktnu pomoć u vidu hrane, a ne za osiguravanje institucionalnog okvira kojim bi se postigao rast dohotka per capita. Upravo zbog ovog razloga Deaton ostaje skeptičan naspram uloge međunarodne pomoći u razvoju zemalja.

Deaton je također uključen i u dizajn anketa koje mjere subjektivno blagostanje pojedinaca unutar Gallup istraživanja, jer vjeruje da blagostanje pojedinaca nije određeno samo objektivnim pokazateljima kao što je dohodak, već i cijelom plejadom neopaženih faktora koje je teško mjeriti.

Uzimajući navedene doprinose u obzir, više je nego jasno da je odbor za dodjelu nagrade ove godine donio ispravan izbor. Deaton je vrhunski empiricist koji je dopunio i modificirao teorijske konstrukte u ekonomiji kako bi bolje opisivali stvarne podatke, i to je napravio dizajnirajući nove metode koje su danas standardni instrumentarij mikroekonometrije. Udahnuo je novi život ekonomici razvoja, te posljedično cijeloj eksperimentalnoj ekonomiji koja kroz terenske istraživanja pokušava iznaći načine kako dokinuti siromaštvo u zemljama u razvoju. Time njegov doprinos tom plemenitom cilju nije ništa manji od doprinosa medicine koja je drastično produžila životni vijek čovječanstvu unazad zadnjih dva stoljeća.

Izabrana bibliografija:

Deaton, A. and J. Muellbauer (1980a), “An Almost Ideal Demand System”, American Economic Review 70(3), 312-326.
Deaton, A. (1985), “Panel Data from Times Series of Cross-Sections”, Journal of Econometrics, 30(1-2), 109-126.
Deaton, A. (1991), “Savings and Liquidity Constraints”, Econometrica 59(5), 1221-1248.
Deaton, A. and J. Campbell (1989), Why Is Consumption So Smooth?”, Review of Economic Studies, 56(3), 357-373.
Subramanian, S. and A. Deaton (1996), “The Demand for Food and Calories”, Journal of Political Economy 104(1), 133-162.
Deaton, A. and J. Muellbauer (1986), “On Measuring Child Costs: With Applications to Poor Countries”, Journal of Political Economy 94(4), 720-744