Budanec: Trebaju nam veća ulaganja u plasteničku proizvodnju

Povrćari nemaju nikakav prioritet u dobivanju državne zemlje. Ne treba nama 500 hektara kao, recimo, ratarima i stočarima. Dovoljno je da nam netko da blok od pet do deset hektara, poručuje Vjekoslav Budanec, predsjednik Zajednice udruga hrvatskih povrćara.

Povrćari se u našoj zemlji iz godine u godinu susreću s novim izazovima u svojoj proizvodnji kao što su kasni proljetni mrazevi, previše oborina u kratkom razdoblju koje zemlja ne može akumulirati, dugotrajna suša s vrlo visokim temperaturama, štetnici i bolesti čijoj pojavi klimatske promjene pridonose, jeftiniji uvozni proizvodi, ali i nedostatak razumijevanja za ovaj poljoprivredni sektor.

Uzgoj povrća u zaštićenim prostorima se upravo zbog klimatskih promjena sve više promiče, a dio je i europskog zelenog plana. No, da bi se njome ozbiljnije bavilo, potrebna je infrastruktura. Kako nam otkriva Vjekoslav Budanec, predsjednik Zajednice udruga hrvatskih povrćara, u našoj se zemlji upravo zbog nedostatka infrastrukture i državne zemlje ova vrste proizvodnje uglavnom svodi na manje plasteničke objekte.

Prema Pravilniku o jednostavnim i drugim građevinama i radovima, a u koje spadaju i manji plastenici i staklenici, nije potrebna građevinska dozvola i glavni projekt. Koliko naših povrćara pribjegava upravo takvim jednostavnijim objektima?

Da, riječ je o manjim objektima koji su, nazovimo, više jednostavna gradnja, kvadraturom ne prelaze velike gabarite. Ljudi se u principu ne odlučuju na projekte koji zahtijevaju obimnu dokumentaciju. Češće koriste manje plastenike, od onih sezonskih koji se skidaju po zimi do poluprofesionalnih. Nažalost, u Hrvatskoj nema ozbiljnih, velikih plasteničkih projekata. Ono što postoji su pojedinačni slučajevi, vezanih uz veće grupacije, ali nema značajnijih ulaganja.

Pojedini nemaju ni ugovor o najmu
Zbog čega je to tako? Što je potrebno mijenjati?

Ove je godine, primjerice, raspisan natječaj kojim se poticao tip ulaganja u zaštićene prostore, dakle plastenike i staklenike, a što smo kao zajednica povrćara uspjeli pregovarati s Ministarstvom poljoprivrede. No, zvali su me iz ministarstva i rekli kako je jako malo zainteresiranih. Kontaktirao sam mnoge povrćare kako bih vidio o čemu je riječ. Problem je u tome što puno njih povrće uzgaja na zemlji koja je u najmu. Dakle, na njoj ne mogu ništa graditi. Nitko vam neće potpisati da možete nešto graditi na njegovoj zemlji. Dapače, neki nemaju ni ugovor o najmu. Velika je to nesigurnost ulaganja.

Također, cijene materijala su otišle jako gore. Jedini svjetliji primjer je Zagrebačka županija koja djelomično pokriva troškove ove vrste izgradnje kroz županijski proračun. Takvi su projekti manje komplicirani, ta je županija najjača u ovom sektoru, zbog blizine glavnog grada i velikog tržišta.

Dakle, problem je zemlja. Gdje vidite rješenje?

Povrćari nemaju nikakav prioritet u dobivanju državne zemlje. Ne treba nama 500 hektara zemlje kao, recimo, ratarima i stočarima. Dovoljno je da nam netko da blok od pet do deset hektara. Naravno, na toj bi zemlji trebala biti osigurana i infrastruktura, prilazi, voda za navodnjavanje. Kod nas je državna zemlja uvjetovana grlima stoke zbog čega smo u nepovoljnijem položaju. Pomoglo bi da država ima takve uređene parcele koje bi mogla dati u dvogodišnji najam.

Povrćarska proizvodnja u Hrvatskoj najčešće izgleda tako da netko ima pola hektara tu, pola tamo, pola hektara je u najmu što je jako teško organizirati - od sjetve, sadnje, berbe, transporta. Tu bi država mogla pomoći, ali naše je tržište jako neorganizirano. Ljudi su prepušteni sami sebi i moraju se snalaziti sami kako najbolje znaju

Radi li se nešto na tome?

Ne, ne vidimo da ide u tom smjeru. Veliki natječaji za velike table zemlje su namijenjene stočarima. Svjesni smo toga da je njima potrebna veća količina, ali trebalo bi naći ravnotežu jer je i povrćarska proizvodnja važna, posebno ulaganje u zaštićene prostore što iziskuje čitavu infrastrukturu. U ozbiljnijem uzgoju morate imati vodu, struju, prilaze kako bi projekt funkcionirao kako treba. Također, trebalo bi više poticati ovakav uzgoj na našoj obali gdje bi se bez grijanja moglo puno više proizvoditi. Ondje ne postoji ta tradicija, a potencijala ima. Mala smo država, ali imamo tri potpuno različite klime i mogli bismo kombinirati uzgoj povrća kroz cijelu godinu.

I mali plastenici mogu biti vrlo isplativi
Ovaj se uzgoj globalno potiče zbog klimatskih promjena, ali s druge strane poskupljuju energenti. Kako će se to odraziti na cijene i samu proizvodnju u Hrvatskoj?

Da, ovdje u velikoj mjeri možemo kontrolirati vanjske čimbenike, od temperature, preko osvjetljenja, do oborina. Možemo dobiti raniju i dužu berbu, nego što je na otvorenom, pogotovo u našim klimatskim područjima, u kontinentalnom dijelu. Istina, grijanje postaje sve skuplje, ali i sama izgradnja ovakvih objekata.