Devalvaciju ne treba zvati – doći će sama

Stabilnost kune prioritet je središnje banke, a guverner Željko Rohatinski je već nemali broj puta kazao kako bi za standard građana daleko veće zlo od rasta kamata bila deprecijacija kune. Ipak, u krizi uvijek ponovo isplivaju »radikalna rješenja« i neke se stare, ustajale ideje pokušaju pakirati kao novi »recepti«.

Tako je nedavno od strane dijela ekonomista iznesena preporuka o tiskanju kuna i devalvaciji nacionalne valute koju, očekivano, nitko u Hrvatskoj narodnoj banci i Vladi, ali ni u široj javnosti, nije ozbiljno shvatio. Svima je jasno da bismo, kada bi skliznula kuna, imali samo još veći pritisak na plaće kroz rate kredita vezane uz valutnu kaluzulu. Kada bi to bilo tako jednostavno i kada bi se monetarnim čarobnim štapićem mogli riješiti svi problemi, onda Hrvatska ne bi bila zemlja u problemima, a ona to jest. No, ne zbog tečaja kune ili bilo kojeg drugog nominalnog sidra.

Problem je u realnom sektoru koji bi morao biti konkuretniji i u fiskalnoj vlasti koja, umjesto da se usmjeri na stvaranje okruženja pogodnog za ekonomski razvoj, resurse troši na održavanje vlastitog hladnog pogona. U tom smislu, ne treba čačkati po monetarnoj politici, koja je zapravo jedina normalna. Potpuno je naime nepotrebno preispitivati stvari koje same po sebi ne mogu biti niti ključni izvor problema, a onda ni njegovo rješenje. Jer, slaže se većina analitičara, prvo idu strukturne reforme, a tečajna se politika može upotrebljavati tek za finu prilagodbu.

Fiskalna bi politika morala biti štedljivija i kako se kroz nju ne bi stvarao dodatni pritisak na potražnju za novcem. Taj novac prije je dolazio izvana, nominiran u eurima, što je stvaralo pritisak na jačanje kune. No, otkad je nastupila kriza, novac iz inozemstva više ne pritječe kao ranije. To je možda i dobro jer bi ovdašnje kreatore ekonomske politike konačno moglo prisiliti da se više oslone na vlastite snage. Dakle, u prijedlogu ekonomista koji se zalažu za devalvaciju, odnosno dugoročno za deprecijaciju, u najmanju ruku pobrkani su uzroci i posljedice.

Devalvacija, ako do nje i dođe, neće biti nikakav lijek protiv krize, nego njena bolna posljedica. Spiralno bi se otvorili problemi s otplatom kredita, a porasle bi uvozne cijene, za koje se ionako u idućoj godini predviđa rast zbog pritisaka na rast cijena nafte. Hrvatska je, može se reći, već fiksirana uz svoje nominalno sidro i njega sada nema svrhe dirati. Može se postaviti pitanje pariteta utvrđenog stabilizacijskim programom iz '93., ali tako bi se onda opet moglo povući i niz drugih pitanja o kojima je danas izlišno raspravljati, od pitanja zašto su prodane banke, do općenito načina na koji je izvedena privatizacija, postavljena tranzicija i slično.

Iako dakle postojeći tečaj nema opravdanje u fundamentima, jer se malo proizvodi i izvozi, odnos kune prema euru temelji se prije svega na strujanjima kapitala, ulazu i izlazu deviza koji su do sada bili inicirani prodajom imovine i zaduživanjem. To zaduživanje sada mora prikočiti jer to ionako nije bila održiva politika, a devize se moraju vraćati. No, ako se tečaj sruši, to će izazvati eskalaciju problema u visokoeuriziranoj privredi. Što, dakle, činiti kada su već svi sektori dugovima kobno privezani uz postojeću razinu tečaja?

Nema potrebe za politikom šoka: trebalo bi provoditi reforme, prvo u javnoj upravi, da ona postane manja, fleksibilnija, učinkovitija i da manje troši, a bude brži servis građanima i tvrtkama. Drugo, vidjeti što se uvozi, a moglo bi se proizvoditi kod kuće. Ako je to hrana, povezati turizam i poljoprivredu, da se više koristi domaća proizvodnja. Još lani su ekonomisti upozoravali da se treba bolje pripremiti za krizu upravo jačanjem vlastitih resursa i bacanjem svih karti na pomoć proizvođačima i izvoznicima, no o krizi senije razmišljalo sve do ovog ljeta. Sada se opet porezima na plaće i cijene povećavaju prihodi, dok se bolni rezovi odgađaju, i upravo je takva politika ono što vrši pritisak na tečaj i inflaciju.

Tako analitičar Raiffeisen banke Zdeslav Šantić ističe da je jasno da bi u maloj zemlji koja puno uvozi, poput naše, deprecijacija povećala inflatorne pritiske, što bi realno smanjilo kupovnu moć koja bi bila nagrižena i višim ratama kredita. Šantić veli da ovakav rebalans koji se temelji prije svega na rastu prihoda ukazuje da Vlada želi dio sezone iskoristiti za povećanje poreznog opterećenja, budući da je ljeto vrijeme najveće zaposlenosti i potražnje, odnosno baze za obračun novouvedenih poreza. Time se, kaže Šantić, želi dobiti dodatni manevarski prostor do idućeg rebalansa koji se vjerojatno očekuje na jesen. No, što se više odugovlači, autoritet i rejting zemlje u inozemstvu padaju, pa je MMF sve izvjesnije rješenje.

– Odgađaju se rezovi, a bilo bi bolje da je Vlada sada značajnije srezala plaće u javnom sektoru, nego da ih nominalno čuva, a dugoročno riskira da svi dohoci realno padnu, zbog jačanja inflatornih i deprecijacijskih pritisaka, kaže Šantić. Analitičari Raiffeisen banke predviđaju da bi dostatna ponuda stranih valuta u većem dijelu sezone trebala zadržati tečaj u rasponu od 7,30 do 7,45 kuna za euro, međutim, približavanjem jeseni očekuju jačanje deprecijacijskih pritisaka na kunu. Pri kraju ove godine u RBA očekuju prekid trenda smanjenja robnog deficita, a utjecaj će dolaziti i od manjih prihoda od turističke djelatnosti, stoga će na kraju godine tečaj biti na razinama od oko 7,65 kuna za euro, a ne isključuje se ni mogućnost povremeno blago viših razina, kažu u RBA. Također, zadržavanje deprecijacijskih pritisaka očekuju i na početku iduće godine.

Zaključuju kako je središnja banka potvrdila nastavak orijentiranosti na stabilnost cijena, odnosno tečaja, bez obzira na snažan pad gospodarske aktivnosti, a uporište za takvu odluku može se naći u činjenici da je Hrvatska visoko euroizirana zemlja s visokom razinom vanjske zaduženosti te zemlja ovisna o uvozu energije i intermedijarnih dobara. »Povećanje konkurentnosti«, zaključuju u RBA, »treba tražiti kroz strukturne reforme i fiskalnu politiku, dok se tečajna politika upotrebljava za finu prilagodbu«.

Posve je dakle neprirodno uz isto nominalno monetarno sidro nastavljati postojeću fiskalnu politiku, no ne bi trebalo preispitivati sidro, nego reformirati fiskus i cijeli ekonomski koncept. Treba se okrenuti realnom sektoru, ali tako da se osmisli razvoj i proizvod, a ne se fokusirati na cijenu. I zato što je to sada prevelik rizik, i zato što vjerojatno ne bi bilo dovoljno da se potakne izvoz.