Država studentima treba dati vaučere za izbor fakulteta

Slabosti našega obrazovnog sustava znatno su pridonijele aktualnoj krizi društva i gospodarstva.

U dobu golemih tehnoloških i socijalnih promjena, koje zahtijevaju brzu prilagodbu, Hrvatska je nastavila živjeti kao da je na drugom planetu. Naš je obrazovni sustav u velikoj mjeri zatočen u vrijednosnim postavkama i pedagogiji prošlih vremena. Iako je jasno da novo vrijeme zahtijeva osobine kao što su radoznalost, kreativnost i grupna suradnja, kod nas se još uvijek uvelike prakticira mehaničko biflanje 'neupitnih činjenica' i zadanih vrijednosti.

Bez stranog jezika Nije dakle riječ samo o pedagoški promašenom modelu nego i o sustavu koji đaka/studenta priprema za svijet naslijeđenih autoritarnih odnosa i postupanja, svijet zadane materijalne i političke moći, svijet veza i pogodovanja, a ne za okolinu u kojoj se mlad čovjek probija spremnošću da se izloži rizicima i nagradama novoga doba, dakle otvorenošću novim izazovima i umješnošću kojom ih rješava.
Uz časne iznimke, tako je to u većini hrvatskih škola i učilišta. Hrvatsko visoko školstvo, koje je prije Drugoga svjetskog rata bilo uglavnom dobro međunarodno umreženo, upravo u uvjetima globalizacije uvelike je zaostalo za svijetom. To se pokazuje primjerice u relativno slaboj zastupljenosti istraživačkih radova u renomiranim međunarodnim publikacijama, ograničenom broju profesora meritiranih na prestižnim stranim sveučilištima pa čak i njihovom čestom nepoznavanju stranih jezika i nevičnosti suvremenim komunikacijskim tehnologijama, toliko važnima za razumijevanje i brzo širenje novih saznanja. Rijetki su dijelovi visokoškolskog sustava koji imaju studijske programe engleskog ili oni na kojima se sporadično pojave profesori s doktoratima dobrih europskih i američkih sveučilišta.
Privatizacijom bi se mnogi problemi riješili, jer bi se u privlačenju studenata i međunarodnih akreditacija morao njegovati sustav temeljen na objektivno mjerljivim kriterijima: citiranosti, iskustvu itd. Mislim da privatni fakultet poput ZŠEM-a ima iznimno veliku koncentraciju međunarodno provjerenoga kadra, veću od bilo kojeg društveno-humanističkog fakulteta, jer su mu međunarodne akreditacije to jednostavno nametnule kao obvezu.
Država nije ništa napravila da bi razvila nastavnike za 21. stoljeće, npr. osiguravajući stipendiranje u inozemstvu određenom broju mlađih nadarenih znanstvenika pa ih zatim vraćajući i sustavno uključujući kao nositelje modernizacije hrvatske akademije. Ni povezivanje uz tzv. bolonjski proces nije znatnije poboljšalo kvalitetu rada sa studentima - obveze su formalno prihvaćene, ali su zbog nedostatka sredstava uglavnom ostale mrtvo slovo na papiru.

Studentski krediti U uvjetima prilično izolirane države te su se slabosti zapažale daleko manje nego nakon ulaska Hrvatske u EU. Internacionalizacija izobrazbe i zaposlenja sada suočava mlade diplomante sa zahtjevima da čim brže postignu konkurentnost pomoću učinkovitih suvremenih nastavnih programa, minimalnog poznavanja barem engleskog itd. Kako to ostvariti u našim uvjetima?
Odgovor je jednostavan: odabirom relevantnoga kriterija u prosudbi dostupnih programa i osiguranjem adekvatnih sredstava za njihovu provedbu. Sustav mora biti postavljen sa studentom u središtu pozornosti, mora mu omogućavati da u najvećoj mogućoj mjeri slobodno odlučuje o svojoj budućnosti. Odlučujuće pri tome ne može biti je li institucija višeg obrazovanja državna ili privatna - bitno je je li kvalitetna i donosi li korisniku - studentu korist koju očekuje. Kakvoća školovanja mora naravno biti zajamčena i striktno kontrolirana pa bi u takvom sustavu Agencija za znanost i visoko obrazovanje (AZVO) imala još važniju ulogu.
Slobodu izbora treba povezati s individualiziranjem troškova obrazovanja. Student preuzima odgovornost za vlastitu sudbinu. Socijalno odgovorna država pak raznim kreditnim i poreznim mehanizmima treba omogućiti i studentima slabijega materijalnog stanja da ravnopravno sudjeluju u natjecanju. Zato je neobično važno da se više novca unese u sustav preko jeftinih široko dostupnih studentskih kredita s kamatnom stopom od recimo jedan posto te otplatnim razdobljem od jedne do 20 godina, s počekom vraćanja dvije godine nakon diplomiranja, a treba predvidjeti i mogućnost pauze s ispunjavanjem obveza uslijed nezaposlenosti ili bolesti.
Osoba koja preuzme obvezu podmirenja računa za svoje ili studiranje svojeg djeteta bez sumnje donijet će daleko informiraniju odluku o tome zašto, što, gdje upisati.

Porezne olakšice Ulaganja poduzeća i građana u obrazovanje mogu se dodatno olakšati poreznim olakšicama - npr. smanjenjem porezne osnovice za iznos otplate studentskoga kredita. Država može promovirati neke programe od nacionalnog interesa tako da na njih usmjeri određeni broj studenata, npr. dodjelom stipendija ili djelomičnim ili potpunim oprostom kredita.
Tako postavljen sustav predmnijeva restrukturiranje uloge i načina poslovanja državnoga visokoškolskog sustava, koji bi, izložen konkurenciji kvalitetnih privatnih učilišta, ali i oslobođen mnogih nepotrebnih administrativnih zavrzlama i formalizama, sigurno pokazao veću učinkovitost od današnje.
Treba razmišljati u okvirima istraživačko-razvojnih centara i laboratorija u kojem će sudjelovati i velike tvrtke te privatna i javna sveučilišta i instituti. Osim toga planirati i smještaj, sadržaje i infrastrukturu tih budućih centara inovacije. Treba privlačiti i strane predavače usporedo s razvojem hrvatskih. Nečime ih se treba dakle privući. Danas su mladi ljudi u doticaju s nevjerojatnim rasponom i opsegom informacija i znanja. Sustav to ne treba sprječavati i zatupljivati studente, nego im asistirati kako da kao pojedinci ili istraživačke grupe (ili startup-kompanije) razvijaju svoju globalnu konkurentnost (u istraživačkim kampusima, studentskom razmjenom, međunarodnim znanstvenoistraživačkim projektima itd.).
Jedan mogući model mogao bi biti da se sadašnja proračunska sredstva za visokoškolski sektor podijele na tri dijela, od kojih bi se jedan početno usmjerio na održavanje 'hladnog pogona' postojećih institucija, a drugi rabio za financiranje programskih ugovora kojima bi država davala potporu programima koji ulaze u nacionalne prioritete. Treći dio proračunskih sredstava podijelio bi se studentima u obliku vaučera za akreditirane institucije višega školstva, a njihovo korištenje bilo bi jasan pokazatelj studentskih potreba i procjena.

Kritike slijeva i zdesna Možda su upravo studentski vaučeri ono što će osigurati korisnu konkurenciju između javnih i privatnih davatelja usluge obrazovanja, jer vaučeri pomažu u rješavanju problema potražnje tj. u odgovoru na pitanje što se događa kada niknu privatna sveučilišta, ali bez studenata i roditelja sposobnih da financiraju školovanje na njima. Tada nastupa država koja dijeleći te vaučere omogućava roditelju i studentu da slobodno odabere među svim akreditiranim davateljima neovisno o tome jesu li privatni ili javni (i bez ikakve birokratske direkcije). Kritičari na ljevici reći će da će se tako javni novac transferirati u džepove privatnih davatelja (jer su naravno privatne škole i fakulteti učinkovitiji), ali zar upravo to neće potaknuti javne davatelje da budu konkurentniji? Nije li povjeravanje građaninu potrošačkog izbora (pa i snage - iznosom jamčenim vaučerom) jedini način da do konkurencije nekako i dođe? Kritičari zdesna bit će kritični prema bilo kakvim javnim transferima, ali vaučeri su možda jedini način da privatne škole unesu konkurentski izazov.