Investitori 'padaju' na sadašnji, a još više na budući profit

Cijele ove godine ni jedna hrvatska tvrtka nije izašla s IPO-om, neke su ga najavile pa odustale, a kako je s jeseni krenula kriza, za vjerovati je da su i oni koji su možda imali takve namjere sve ostavili za neka bolja vremena.Potresi na burzama na surov način mnoge su direktore i vlasnike manjih tvrtki podučili što zapravo tržište kapitala jest - turbulentno, špekulativno i nepredvidljivo mjesto prema svim standardima. U trenutku IPO-a ili dokapitalizacije važno je bilo samo prikupiti novac, a kad se to jednom učini, postane neprestani izazov. Od investicijskog bankara, prema nemilosrdnom tržištu kapitala, odjednom se treba brinuti o individualnim mišljenjima, budućnost poslovanja tvrtke, pa čak i za 'više interese' ukupnoga hrvatskoga gospodarstva. Vlasnici, direktori tvrtki, financijski direktori i voditelji odnosa s investitorima ne trebaju tražiti dokaze altruizma na tržištu kapitala, investicijska javnost trči od jedne panike prema drugoj ne zamarajući se konceptima kao što je fair-play.

Dionice koje se prodaju i kupuju na burzi nikad nisu cilj, već sredstvo kako se obogatiti - što prije. No, bez obzira na trenutačno zatišje i strah koji vlada na tržištu, tržište će se oporaviti, a investiranje je neizbježni izlaz iz krize. Znajući to, vlasnicima i direktorima tvrtki, financijskim direktorima pa i cijelom menadžmentu koji direktno ili indirektno održavaju odnose s investitorima preostaje jedino fokusirati se na najbolji način kako održavati investicijsku javnost zadovoljnom. U biti, stvar je jednostavna - ako investitor percipira da je cilj vlasnika i upravljačke strukture tvrtke da njemu pomognu ostvariti financijsku korist, a pritom postoji velika vjerojatnost da su oni sposobni taj cilj i ostvariti, za investitora će takva tvrtka biti siguran odabir.

Uspostavljanje povjerenja

Informacije vezane uz aktivnosti tvrtke, a nema tih koje ne zanimaju investicijsku javnost, u tom slučaju mogu biti strukturirane i odaslane na pravi način. Takav pristup ima za posljedicu fokusiranje tvrtke kao i investicijske javnosti koja je prati na budućnost i upravljanje rizikom te stvaranje dvostranog odnosa jer to je upravo ono što tržište kapitala radi - uspostavlja povjerenje. Oni iskusni na burzi reći će da zapravo nema nikakve posebne misterije u tim investor-relations stvarima. Investitori su zainteresirani i za manje tvrtke, a da bi se taj interes realizirao, takve se tvrtke trebaju profilirati kao dobri kandidati, izgraditi samopouzdanje i istupiti te, ono najvažnije, držati korak.

No, što to znači za svakodnevne odnose s investitorima u tvrtkama male, pa i srednje tržišne kapitalizacije? Takve tvrtke vrlo se često nalaze u situaciji da se njihove dionice prodaju 'za bagatelu' uzimajući u obzir odnos cijene i zarade P/E. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan, a nalazi se u činjenici da vlasnici i upravljačke strukture tvrtke vjeruju, možemo reći čak i fanatično, da će, budu li vodili svoje tvrtke dobro i ostvarivali profite, tada i investicijska javnost trčati k njima. Koliko to daleko ide vidi se u prezentacijama kompanija koje u toliko detalja objašnjavaju svoje operacije, u toliko detalja opisuju svoje proizvode, kako ih proizvode i kako ih prodaju. U praksi, to je samo dio onoga što treba učiniti, jer s gledišta tržišta kapitala, svaka informacija je vrijedna ako - reducira rizik. Budući da je rizik vezan uz budućnost, retrospektivne ekspozicije poslovanja kompanije ne pomažu mnogo financijskim analitičarima preokupiranim onim što će se dogoditi u doglednoj budućnosti. Cilj poslovanja tvrtke jest i treba biti povećanje vrijednosti za svoje dioničare.

Tri pozitivne percepcije

Možemo se donekle shvatiti neodlučnost tvrtki kad pitaju za budućnost. Većina ih nerado otkriva svoje planove pozivajući se na poslovne tajne ili nekakav confidentiality agreement smatrajući da nije pametno otkrivati detalje svojim konkurentima. Međutim, trend je da analitičari više ne prihvaćaju takve odgovore pozivajući se na dostupnost i brzinu kolanja informacija u javnoj domeni, pa kome god se to sviđalo ili ne. Neobjavljivanjem svojih investicijskih planova tvrtka samo gubi na kredibilnosti te je važno za njih prepoznati da time samo dodaju 'ulje na vatru'. Do sada smo nebrojeno puta mogli čuti tipične primjedbe investicijske javnosti vezane uz adekvatni prikaz financijskih rezultata po operativnim divizijama, nedovoljne informacije o riziku i potencijalnim gubicima, nedovoljno detalja o profitnim maržama, pa i nedovoljno dobro prezentirane račune koji dolaze na naplatu, dok investitori ostaju neupoznati s načinom rada tvrtke i onime što je i zašto promijenjeno sve do sljedećega godišnjeg izvješća.

Jedna od zanimljivijih informacija koje tvrtka može ponuditi investitorima je odnos između varijabilnih i fiksnih troškova, pokazujući pritom kako brzo se pojedini od njih mogu smanjiti. Drugo što najviše zanima investitore je ono što tvrtka može učiniti da smanji točku pokrića, pokaže li se to tijekom poslovanja nužnim. U svakom slučaju, vlasnik ili upravljačka struktura uspjeli su ako investicijsku javnost uvjere u tri pozitivne percepcije, a to je da je tvrtka iskrena prema sebi kao i prema investitorima, da je upravljačka struktura kompetentna te da je siguran neki realni rast dionice te tvrtke.

Investitori nisu homogena skupina

Osim opisanoga općenitog pristupa investicijskoj javnosti, kao i pristupa na dnevnoj bazi, također je vrlo važno ne doživljavati investitore kao homogenu ciljnu skupinu. Oni koji se često kreću i komuniciraju s malim investitorima, institucionalnim investitorima, voditeljima fondova, financijskim analitičarima, brokerima i sl. svakako razumiju da je za svaku skupinu prirođena znatno različita razina znanja i interesa. Naime, kako tvrtka raste i razvija svoje poslovanje, njen se profil također mijenja, čime postaje interesantna različitim grupama investitora. Promjene poput prelaska dionice tvrtke od IPO-a prema mainstreamu, ulazak u uži krug tvrtki koje stvaraju znatne profite (npr. CROBEX ili CROEMI), pa čak i kad je riječ o tvrtkama s velikom tržišnom kapitalizacijom, također mogu znatno utjecati na fluktuacije cijene dionice. Tko bi npr. mogao i pomisliti 80-ih godina prošlog stoljeća da bi tvrtka-div poput IBM-a danas morala sužavati svoje poslovanje u niše i izvlačiti se iz gubitaka?

Jedna od najjednostavnijih, ali prevažna, podjela je investitora, posebno financijskih analitičara, na 'kupovne' i 'prodajne'. Financiranje rasta tvrtke je važno dobro predstaviti, posebno ako je to financiranje na ovaj ili onaj način nekonvencionalno, kupovnoj strani financijskih analitičara koji će izraditi i objaviti dobru financijsku analizu ako razumiju kako modelirati očekivane rezultate tvrtke. S druge strane, i za prodajne financijske analitičare treba odvojiti vremena kako bi razumjeli brojke iz modela prve skupine analitičara. Kako god bilo, tvrtke male tržišne kapitalizacije čeka težak i opsežan posao kako bi se približile investicijskoj javnosti. Od neiskustva vodećih ljudi tvrtke često se investitorima 'ježi koža' kad čuju izjave poput one da će rast cijene dionice sam po sebi potaknuti veće prodajne rezultate tvrtke!