Kakva je budućnost prerade šećerne repe na tlu Europe?

"Šećerna repa je pored suncokreta naša najvažnija industrijska biljka, a šećer je važan proizvod privrede i neophodan artikl ljudske ishrane", pisalo je u nekadašnjem priručniku Šećerna repa 1979. godine S. Stanćeva koji ističe višestruku korist njezina uzgoja - od prehrane stanovništva, razvoja prehrambene industrije, pozitivnog utjecaja na ratarsku i stočarsku proizvodnju do razvoja agroindustrije i privrede u cjelini.

Vremena se mijenjaju, a kako je riječ o sirovini s kojom se danas globalno trguje, valja njenu proizvodnju i budućnost promatrati na široj razini.

Europska unija vodeći je globalni proizvođač šećera od šećerne repe, no tek 20 posto ove namirnice na svijetu dolazi od te kulture, dok je ostatak podrijetlom od glavnog konkurenta, šećerne trske čiji su najveći ambasadori Brazil i Indija. Podaci govore kako se većina repe uzgaja u sjevernoj Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji, Poljskoj, ali ona ima itekako bogatu povijest na našim prostorima.

Sustav EU kvota i domaćih potpora mijenjao se kroz desetljeća njezina uzgoja, a što je itekako utjecalo na poslovanje i naših prerađivača slatkog korijena. Nakon deregulacije (ukidanja kvota) i liberalizacije EU uvoza, danas na tlu Europe na njezinu proizvodnju negativno utječe niz faktora - od same povećane proizvodnje u državama članicama, uvoza jeftinijeg trščanog, preko klimatskih promjena, do značajnih dizanja ekoloških standarda i sve manje mogućnosti primjena određenih pesticida.

Tržišni analitičari EU proizvodnju šećera procjenjivali su na 20 milijuna tona (2017.), što za zajedničko tržište, što za izvoz u Izrael, Norvešku, Albaniju i dr. S druge strane, uvozni dolazi iz brojnih zemalja poput Brazila, Kolumbije, Kube te drugih egzotičnih karipskih, pacifičkih i afričkih destinacija.

Šećerni divovi
Europska unija je 2000. godine imala 257, a prošle, 2020. godine 96 šećerana. Dakle, u 20 godina ugašen je 161 pogon. Prije sedam godina cijena šećera po toni iznosila je 700 eura, a prema navodima stručnjaka, ona je ispod 405 eura neodrživa. Danas, tvrde, iznosi 350 eura.

Domaći i inozemni uzgajivači i tvornice su pod sve većim pritiskom. Primjera radi, samo je prošle godine 20 posto njemačkih proizvođača odustalo od uzgoja ove kulture. Cijene su tada pale na povijesni minimum od oko 312 eura po toni, što otvara brojna pitanja o perspektivi.

Sektor je u konstantnoj promjeni, čitavom nizu preuzimanja s ciljem optimizacije i opstanka, koja tako odgovara na daleko niže cijene rada i sirovina uvezenog šećera. Danas na tlu Europe vladaju veliki igrači, konglomerati, poput njemačkih Südzucker i Nordzucker, francuskih Tereos i Cristalco ili nizozemskog Louis Dreyfus. Dijelom Südzuckera jest i austrijska Agrana koja je preuzela Magyar Cukor Zrt u susjednoj Mađarskoj.

Sve hrvatske šećerane
Na tlu Europe unazad tridesetak godina ugašen je velik broj šećerana, a posljednja u tom nizu je Tvornica šećera Osijek čiji je dnevni kapacitet prerade bio 7.500 tona. Dva tjedna prije nje proizvodnju je ugasila virovitička šećerana Viro s kapacitetom prerade od 4.000 tona repe dnevno. Tako je u Hrvatskoj danas ostala još samo ona u Županji, kapaciteta prerade od 6.000 tona na dan.

Sve tri su do privatizacije '90-ih bile u sastavu nekadašnjih industrijsko-poljoprivrednih kombinata (IPK), kasnije osječka u vlasništvu Žito Grupe Marka Pipunića, a druge dvije pod kapom Viro grupacije Željka Zadre. Iste su se pod teretom otežanih uvjeta poslovanja 2019. udružile u jedinstvenu Hrvatsku industriju šećera. Treba notirati i nekadašnju baranjsku Tvornicu šećera kod Belog Manastira, koja je do zatvaranja bila u sastavu kombinata PIK Belje.

Treba napomenuti i to da je ova, kako ju od milja zovu, kraljica ratarske kulture, u Hrvatskoj nekada pokrivala 30.000 hektara, a danas je to tri puta manje.

U Srbiji s 14 na četiri
U Srbiji je trend promjena u ovom sektoru također očit, gdje je prije dva desetljeća bilo 14 šećerana ukupnog kapaciteta prerade do 700.000 tona šećera na godinu. Nakon međunarodnog tendera Agencije za privatizaciju 2002. godine za prodaju šećerana započeo je proces privatizacije onih u Crvenki, Kovačici, Baču, Žablju i Pećincima i najavljen onih u Senti, Novoj Crnji, Sremskoj Mitrovici i Kovinu.

Danas je ta proizvodnja pala na njih četiri. Onu u Crvenki u vlasništvu grčke kompanije "Hellenic Sugar" (6.500 t šećerne repe dnevno) te tri "Sunoko" u Vrbasu (6.000 t/dan), Pećinicama (8.000 t/dan) i Kovačici (7.000 t/dan) koje pak posluju u okviru "MK grupe" Miodraga Kostića.

Prosječna proizvodnja šećera bila je oko 400.000 tona od čega je kvota za EU iznosila 180.000 t, a ostatak je bio namijenjen domaćem tržištu. Nakon toga je uslijedio pad pa je tako u Srbiji lani pod repom bilo oko 30.000 ha, a proizvedeno je oko 200.000 t šećera. Kada je riječ o prosječnom "prinosu" šećera po hektaru, on je između 6 i 7 tona.

Bijeljinska se prodaje već šest godina
Ne možemo ne spomenuti Fabriku šećera Bijeljina, koja se smatrala najvećom prehrambenom tvornicom u čitavoj Bosni i Hercegovini, privatiziranu 2010. godine. U istoj je pet godina kasnije bio pokrenut stečajni postupak, a ona se od tada bezuspješno prodaje.

Danas u toj zemlji, kada je o šećeru riječ, od 2008. posluje rafinerija u Brčkom iz Agran-Studen grupe, u vlasništvu međunarodne korporacije sa sjedištem u Beču, dijelom Südzuckera.

Slovenija ostala bez šećerane
Tu je i nekadašnja slovenska tvornica šećera iz okolice Ormoža, koja je bila u većinskom vlasništvu nizozemskog koncerna Consum i talijanske tvrtke SFIR. Ona je svoje pogone ugasila još 2006. godine, nakon 27 godina rada. Iako je bilo nastojanja, proizvodnja u njoj kasnije nije vraćena, ali se koriste skladišni i logistički kapaciteti.

Iz krugova proizvođača dolazi informacija kako je Europska unija kroz mjere restrukturiranja uložila značajna sredstva, točnije, 5,6 milijardi eura, u velike šećerane. Kako se navodi, upravo zato veliki mogu preživjeti udare na tržištu. Legitimno je stoga se zapitati - postoji li mogućnost da naše šećerane i naš šećer bez ovakvih ulaganja uopće budu konkurentni?