Kupujemo smokve iz Brazila, jagode iz Perua...

Hrvatska je lani na uvoz ptičjih jaja iz Francuske, BiH i Mađarske utrošila 101.334 dolara. Za uvoz ribe, kostima, jakni, pelerina, haljina, potkošulja i kojekakvih majica s Grenlanda 19.822 dolara. S Maldiva smo uvezli istovjetne tekstilne proizvode, te mekušce, rakove i smrznutu ribu, i za to potrošili 6,2 milijuna dolara. Uvozeći perad i iznutrice, te motocikle i bicikle (?!) Kajmanskim otocima smo isplatili 118.131 dolar. Mnogi i ne znaju ni gdje je Barbados, odakle smo lani uvozili sredstva za valjaoničke kalupe, te etilni alkohol za 98.686 dolara. Nažalost, to je tek mali dio bisera u niski nevjerojatnih artikala na koje se iz naše zemlje odlijevaju stotine milijuna mukom zarađenih dolara, a mogli bi se proizvoditi u Hrvatskoj. Posebno je neshvatljivo da uvozimo vrbovo šiblje, koprive i slamu, bubamare za oprašivanje, rogove i kopita. Već je postao “normalan” uvoz krumpira, češnjaka, luka, voća i povrća, pa smo tako lani Kinezima platili 4,2 milijuna dolara za isporučeni češnjak. Inače, za uvoz crvenog luka, češnjaka, ljutike i poriluka, koji kupujemo od spomenute Kine, te Libije, Liberije, Finske, Indije i Egipta potrošili smo više od 13,5 milijuna dolara.

Uvozna salata glavatica, gdje su naši glavni opskrbljivači Italija i BiH, koštala nas je više od milijun dolara. Uvozimo je čak i iz Danske, baš kao i mrkvu. Kesten stiže iz Maroka i Kine. Svježe masline iz Turske i Grčke, a svježe smokve kupujemo, vjerovali ili ne, čak iz Brazila. Uz već dobro znanu Italiju i Španjolsku, glavni isporučitelji jagoda su Egipat, Maroko te daleka Kostarika i Peru. Jabuke nam, pored ostalog, stižu iz Južnoafričke Republike, Čilea i s Novog Zelanda. O jajima i mlijeku iz uvoza suvišno je i trošiti riječi. Troše se milijuni i milijuni dolara. Malo je poznato da jedemo jaja iz Kanade i SAD-a. - Što se čudite? Sve je krenulo kvragu kada su seljaci počeli u seoskim trgovinama kupovati jaja i mlijeko. U razvijenoj Austriji desetak kokoši u seoskom dvorištu i tri krave u staji funkcioniraju, a kod nas ne. Kod nas se donose komunalne uredbe o zabrani držanja sitne stoke skoro po selima, a u Bernu sam u središtu grada vidio staju s desetak krava i konja?! Izgradili smo sustav koji demotivira proizvođače. A i one koji hoće nešto napraviti uništiše uvozni lobiji. Moja PZ Primošten Burnji svake godine pri preradi otkupljuje maslinovo ulje. Ove godine sam otkupio 20 tisuća litara djevičanskog ulja i sada se pitam kako ću ga i po kojoj cijeni prodati, jer je zemlju preplavilo jeftino smeće iz uvoza - kaže Blaž Jurlin, direktor PZ Primošten Burnji.

- Troše se novci na uvoz vune, a mi stočari ne znamo što s njom. Ove zime uspio sam oko tisuću kilograma “prodati” za sto eura. Tek toliko da pokrijem trošak plastičnih vreća u koje smo ih pakirali. Da to nisam uspio, ne znam što s njom jer se radi o ekološki nerazgradljivom otpadu - kaže Mirko Validžić, stočar iz Promine, te dodaje: - Kuda idemo? Ravno u propast. Kad se otvori novi trgovački centar, hvalimo se kako ćemo zaposliti novih 300 radnika, a zaboravljamo da smo time ispisali osmrtnicu za najmanje toliko malih trgovaca, te nekoliko puta više proizvođača drugih proizvoda, jer strani centri forsiraju prodaju robe iz svojih zemalja. Jesu li Hrvati lijenčine ili ne znaju proizvesti dovoljno cvijeća, jabuka, luka i svega onoga što moramo uvoziti? Podsjetimo, od poljoprivrednih artikala iz vlastite proizvodnje Hrvatska tržišnu potražnju pokriva tek žitaricama i brašnom, peradi, dijelom jajima i mandarinama. Ostalim svježim voćem i povrćem pokriva samo 50 posto količina. U sektoru prerade 70 posto povrća nadomješta se uvozom, a voća oko 27 posto. - Zbog nedostatne proizvodnje uvozimo i svježe mlijeko, meso te njihove prerađevine - kažu u Croatiastočaru, udruženju za proizvodnju, preradu i promet stoke, stočnih proizvoda i stočne hrane. Tvrde da s obzirom na to koliko pršuta Hrvati godišnje konzumiraju, današnji tov svinja morali bismo povećati za milijun grla.

- Nisu Hrvati lijenčine, već je preskupa država sve uništila u ovoj zemlji. Svaki naš proizvod, koji dođe na tržište, opterećen je brojnim nametima. Uništili smo sitne proizvođače hrane i sada se čudimo da sve i svašta uvozimo. A i kada uvezemo, opet je preskupo. Na primjer, kilo sjemenskog lučca u Nizozemskoj košta 1,1 euro, a kod nas seljak plaća 20 kuna. Zašto? Čim dođe na granicu, moraš platiti 23 posto PDV-a i carinu šest posto. Gotovo isto toliko su parafiskalni nameti. Kada dodate maržu, naš seljak mora gotovo trostruko više platiti sjeme nego konkurencija - kaže zagrebački poduzetnik Josip Čabraja. Zar smo došli dotle da uvozimo i lavandu? Baš iz Srbije? - Srbija je oduvijek bila veliki proizvođač sjemenskog materijala. Postoji i kontinentalna sorta lavande. Dobar primjer je područje Jastrebarskoga, gdje već imaju i manje destilerije, a mi smo u Kninu pokrenuli svoju proizvodnju - ističe Pero Antičević, koji se bavi preradom lavande.