Ljetovanje uz kratki posjet srednjem vijeku

Masovni turizam i izležavanje na suncu odlaze u povijest. Moderni turisti sve su zahtjevniji, radoznali su, žele vidjeti što im uz more nudi zemlja u koju dolaze i koliko se vlastiti odmor može pripremiti u aranžmanu sam svoj majstor putem interneta. A onda će dobar ili loš glas opet putem bloga, foruma, chata, Facebooka... ići dalje. Kulturna ponuda u najširem smislu, dakle, i baština i događaji danas su među najjačim generatorima turizma u cijelome svijetu.

Kulturni turizam od čijih se prihoda može samofinancirati i spasiti kulturna baština te odteretiti državna blagajna šansa je hrvatskog turizma. Sa šest zaštićenih Unescovih lokaliteta, kulturno-povijesnim znamenitostima, tradicijom, arheološkim nalazištima, brojnim događanjima i festivalima Hrvatska je zemlja koja ima što ponuditi znatiželjnom i zahtjevnom turistu kojega zanima zabava i istraživanje posebnosti mjesta na koje je došao.

Naša sugovornica Daniela Angelina Jelinčić s Instituta za međunarodne odnose autorica je knjige »Abeceda kulturnog turizma«, prvog djela takve vrste u Hrvatskoj i vrhunska poznavateljica tematike. Ona smatra da se na tom polju posljednjih godina mnogo napravilo, ali najveći problem ostaje u svijesti ljudi. Naime, Hrvatska je zemlja koja se jako dugo oslanja na masovni turizam i tu je teško pomaknuti kamen.

»Puno se napravilo, jer kad se prvi put izašlo s idejom kulturnog turizma koji u svijetu postoji od osamdesetih, bilo je nerazumijevanja za takvu vrstu turizma i doslovno ste imali rečenice tipa 'pa ne možemo se mi mjeriti s jednom Italijom i Španjolskom'. Tu je krenuo taj teški put obijanja vrata, da tako kažem, gdje smo dokazivali da svaka zemlja ima kulturu, da u svakom selu postoji kultura. Mi ne moramo imati Picassa ili neku tako veliku osobu ili najatraktivniji muzej na svijetu da bismo radili turizam. Svako selo može raditi turizam, ali onda se mora biti svjestan da to ne možete nuditi japanskom tržištu«, kaže naša sugovornica.

Neki kulturni djelatnici još uvijek smatraju da je ulaganje u turizam u okviru njihovih institucija prevelik napor u odnosu na dobiveno, što govori da je država i dalje glavni financijer kulturnih institucija i jednostavno se kulturne institucije zadovoljavaju onime što dobivaju. Međutim, činjenica je da država ima sve manje novca i kulturne institucije su primorane izaći na tržište. Netko je u tome više vještiji, netko manje. Kao najbolje primjere takve prakse Daniela Angelina Jelinčić među državnin institucijama spominje Galeriju Klovićevi dvori, Muzej za umjetnost i obrt, Koncertnu dvorana Vatroslava Lisinskog i Dubrovačke ljetne igre. Kao posebno dobre primjere Jelinčić ističe i Ivaninu kuću bajki, odnosno Ogulinski festival bajki te rovinjsku Kuću o batani.

»To su sve manji projekti, ne možemo s njima računati na velik probitak na međunarodnom tržištu, ali su to izvanredno inovativni projekti, rađeni po svim muzejskim i stručnim standardima, vrlo multimedijalni i mogu reći da se ti primjeri vrlo često uzimaju kao dobri primjeri prakse čak i od strane inozemnih kulturnih menadžera«, kaže Jelinčić.

Hrvatska je sama po sebi jako malo tržište, malo je vidljiva, a s druge je strane regionalno i geografski različita - i kako sad u toj cijeloj različitosti nešto uzeti i ponuditi? »Ono što postoji samo se treba dobro posložiti u neke itinerare i kad imate više atrakcija na relativno malom prostoru, puno je veća mogućnost da će turisti doći i više toga pogledati, nego kad nudite jedan muzej, bilo da je on u Zagrebu, Donjoj Stubici ili negdje drugdje«, smatra naša sugovornica. Problem na terenu nastaje zbog slabe komunikacije među institucijama koja često ovisi o pojedinim osobama i njihovoj agilnosti.

Stara boljka kulturnoga turizma jest i radno vrijeme kulturnih institucija. Svima se zamjeralo, pogotovo lokalnim destinacijama, da su otvoreni u isto vrijeme kada su turisti na plaži. Kritika boli, ali za Dubrovačke muzeje bila je konstruktivna pa su izlazili na ulice kako bi animirali turiste da dođu.

Na žalost, znalo je biti i negativnih primjera, da se dovede grupa iz udaljenih dijelova svijeta koji su dobre platežne moći i žele ući u muzej nedjeljom, međutim, muzej nije spreman otvoriti vrata, jer im se čini da je to previše uloženog vremena u odnosu prema onomu koliko bi dobili. Takvom sviješću, ističe Jelinčić, ne možemo se pokrenuti naprijed. Mala grupa može putem interneta preporučiti 'oni su nam bili spremni otvoriti i nedjeljom' i vjerojatno će nam takvi poslati i druge posjetitelje.

Svaki turist je jedinka i svakoga treba njegovati, jer jedino takvim pristupom možemo očekivati razvoj, zaključak je naše sugovornice koji zapravo i sumira bit turizma, bilo kulturnoga bilo onog neke druge specijalizacije.

Kulturni turizam postaje virtualan
Svjetska iskustva pokazuju da je turizam jedno od najbolje stojećih područja u on-line poslovanju. Novi turist sve je više individualac koji sam bira odredište i organizira putovanje, a manje se oslanja na agencijske usluge. Često je visoko obrazovan, više zarađuje i više troši, služi se internetom i tu dobiva glavninu obavijesti o odredištima.

Stoga dobro predstavljanje može unaprijed djelovati na odabir odredišta - potrebne su dinamične stranice na kojima postoji mogućnost rezervacije i prodaje smještaja, ulaznica. Nakon odmora takav gost često dijeli dojmove putem bloga, foruma, chata, Facebooka i drugih stranica za druženje.

Istraživanja skupljena u nedavno izdanoj knjizi »Cultural tourism goes virtual« (Kulturni turizam postaje virtualan) o iskustvima komunikacije u digitalnoj sferi zemalja jugoistočne Europe pokazuju da na tom polju Hrvatska još mora poraditi. Digitalizacija u kulturi je uglavnom prisutna u knjižnicama i muzejima, ali web se još ne zapaža dovoljno kao razvojno sredstvo i rijetko se promišlja kao sredstvo za privlačenje turista. U kulturnom sektoru poslovanjem putem interneta najviše se prodaju popularni programi - koncerti, programi za djecu i smještaj.

Autori smatraju da su turističke stranice statične, daju samo prezentaciju, nedovoljna je ponuda. Uz već spomenute mjere edukacije i pokretanja marketinških službi u kulturi, recept za uspjeh je i uključivanje »rubnih« kulturnih industrija - mode, dizajna i arhitekture.

Od kupovine putem interneta ljudi malo zaziru i iz straha od krađe identiteta, ali dobri primjeri postoje i šire se. Danijela Ana Jelinčić ističe Dubrovačke ljetne igre, Kazalište Komediju, Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog, Motovun film festival, zagrebačku Arenu i Zagrebačku filharmoniju. Elektronsko poslovanje nije jednostavno, ono zahtijeva neke tehničke i financijske mogućnosti pa institucije manje platne moći imaju mogućnost putem zajedničkih portala, kao što je Ticket pro. Istraživanja pokazuju da se najviše prodaju rock koncerti, a najviše to koriste okolne zemlje.

Možda neki preduvjeti moraju postojati da bi se institucije uključile u on-line poslovanje, ali činjenica je da su to još relativno male brojke kupovine na internetu. Morate to gledati s aspekta da je mlađa publika ta koja najviše kupuje, oni se rađaju s internetom, s godinama neće gubiti tu naviku, a njihova će djeca nastaviti tu naviku. Doduše, uvijek će postojati publika koja će radije kupiti kartu na blagajni, ali uglavnom je to starija publika, mlađi nedvojbeno daju prednost internetu.