MALA MIRISNA TVORNICA Slabovidne osobe proizvode sapune s natpisima na Brailleovom pismu

Gdje ima volje, ima i načina – uči nas, i svojim primjerom svakako dokazuje Barbara Šajinović, 33-godišnja magistrica primijenjene kemije, visoko slabovidna od rođenja, no osoba koja je sa svega šest posto ostatka vida bez problema i posebne pomoći završila osnovnu i srednju školu, zatim u roku i Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije. Radila je kao asistentica na dva fakulteta, neko vrijeme i u školi kao nastavnica kemije, no kad je prije dvije godine ostala bez posla zbog isteka ugovora, pridružila se vrijednom i entuzijastičnom timu Udruge slijepih Zagreb, koji je osmislio, i već dvije godine uspješno realizira projekt »Sapuni s točkicama«.

U dijelu starog pogona Zagrepčanke – nekadašnje mesne industrije u Heinzelovoj ulici – slabovidni proizvode suvenir-sapune s »točkicama«, odnosno natpisima na Brailleovom pismu, koje prodaju na tržištu, odnedavno i online. Sapune distribuiraju zagrebačkim suvenirnicama, neko vrijeme već i u dubrovačke suvenirnice, no kod njih se mogu naručiti – tvrtke i pojedinci – i personalizirani sapuni s natpisima na »brajici«, primjerice s imenom kompanije i slično, što je itekako lijep poklon za klijente ili prijatelje, a svakako doprinos trudu Udruge slijepih Zagreb.

Udruga ovaj projekt realizira kroz trgovačko društvo Sfera Visia, čiji nam direktor Nikola Arbanas, također slabovidna osoba, pokazuje asortiman koji u radionici proizvode. Osim sapuna s »točkicama«, proizvode i mozaik sapune, čij naručitelji, ako žele, mogu sami odabrati miris i boje. Namjera im je od lipnja ove godine krenuti i u proizvodnju tekućih sapuna, za koju je, ponajviše Barbara sama osmislila kako i tu buduću aparaturu, naručenu od dobavljača, prilagoditi slijepima odnosno slabovidnima.

Naše je pitanje »kako se snalazite kod pretakanja, doziranja i ostalih preciznih radnji u proizvodnji?« ovdje bespredmetno, jer su sve naučili brzo, i problema danas više nema. »Sve je u rukama – kad one nauče bilo koju radnju, vid nije važan. Kad ne možeš vidjeti, ruke 'vide'«, odgovara nam Dario Vuljar, 37-godišnjak koji ima ostatak vida od petnaestak posto. Po zanimanju je administrativni tajnik sa završenom srednjom školom Centra »Vinko Bek« za obrazovanje slijepih i slabovidnih, do dolaska u Sfera Visiju je radio uglavnom kao telefonski operater, no sad je, jednako kao i Barbara, stalno zaposlen u ovom malom mirisnom pogonu.

Hrabro kroz život

Sfera Visia je primjer društvenog poduzetništva, stvaranja boljih uvjeta za zapošljavanje slijepih i slabovidnih osoba, kojima tržište rada, i društvo, samo trebaju dati priliku. »Kao pojedinci možemo tako malo, no kao tim možemo puno«, izreka je Helen Keller, velike aktivistice i autorice 20. stoljeća, koja se unatoč tome što je bila slijepa i gluha, uspjela školovati i utjecati na svijet u kojem je živjela. Tom se njenom izrekom vode i u pogonu za izradu sapuna s »točkicama«, svima onima koji kupe njihov sapun poručujući kako time doprinose zapošljavanju slijepih i slabovidnih osoba.

»Zaposlenje nije samo životna nužnost, ono ima i psihološku dimenziju. Pojedinac koji svakodnevno radi i stvara, ispunjen je i pridonosi razvoju društva, ne osjeća da mu je na teret. Pravo na rad je jedno od temeljnih ljudskih prava i podržavanjem ovog projekta omogućujete upravo to«, poručuju odavde. Voljeli bi, smije se direktor Arbanas, kad bi i suvenirnice, posebno one u Dubrovniku, imale malo više razumijevanja za njih pa na njihove cijene sapuna od 20 do 45 kuna ne bi stavljale i trostruko veće marže, no što je tu je.

S tom »što je, tu je« živi i Barbara, koja se, kako nam priča, nikad nije osjećala drugačijom, niti da ima ikakav problem. Rođena je sa zloćudnim tumorom na oba oka i visoko je slabovidna od najranijeg djetinjstva no njenim roditeljima nikad nije padalo napamet, kaže, dati ju u specijalnu školu. »Uvijek sam kroz život išla kao da je sve u redu, nitko mi nije rekao da nije sve u redu!«, smije se, govoreći kako je uvijek bila borbena. »Sva prilagodba mojoj slabovidnosti u školi bila je ta da sam sjedila u prvoj klupi, samo to. Nikad me nitko nije vodio na procjenu invaliditeta niti me smatrao drugačijom. Kad su se svi penjali na krušku, penjala sam se i ja, i sve tako«, kaže Barbara.

Nakon diplome ju je, priča nam, fakultet, koji je znao koliko je dobra u svojoj struci, odlučio zaposliti kao asistenticu, i trebala je još samo obaviti nužnu papirologiju te dobiti potvrdu medicine rada. »E, tu mi se prvi put dogodio šok i spoznaja da svijet oko mene baš i nije onakav kakav sam mislila da jest, jer mi liječnica nije htjela izdati potvrdu. Ispitivala me što ću i kako ću to raditi, imala problem s mojim vidom, iako ni ja niti fakultet s tim problem nismo imali. Na kraju mi je, uz dodatna pojašnjenja i zamolbe fakulteta, dala potvrdu na godinu dana. A meni uopće nikakva prilagodba nit posebni uvjeti nisu trebali.

Sve što sam od kolega tražila, bio je samo veći font na ekranu računala, što je bilo u ravnini sa zahtjevom kolege, koji je imao problema s leđima pa je tražio malo bolji stolac«, kaže Barbara. Nakon što joj je ugovor istekao, a nastupio državni embargo na nova zapošljavanja znanstvenika, neko je vrijeme predavala kemiju u školi, a onda se, prije dvije godine, javila Udruzi slijepih Zagreb, i zaposlila na mjestu voditeljice proizvodnje »Sfere Visije«. Ovdje svoj posao, kao i druge poslove dosad, kaže njezin šef Arbanas, radi precizno i predano, i u ni jednom sapunu nema greške.

Mali unikati

»Svaki je naš sapun mali unikat, nema serijske prozvodnje. Smjesa se izlijeva u kalup, oblikuje sapun, izrezuje, jedna osoba radi na njemu od početka do kraja. Strojno samo topimo bazu u kotlu, nakon čega se ručno doziraju eterična ulja i mirisi, onda smjesa ulijeva u kalupe«, pojašnjava proces proizvodnje Arbanas. Dario i Barbara su, kaže, stalno zaposleni, dok je u početku ovdje radilo još dvoje ljudi, preko mjera aktvne politike zapošljavanja u trajanju od, nažalost, samo pola godine. »Nadamo se da će biti novih zapošljavanja jer nam je cilj pokrenuti i proizvodnju tekućih sapuna, za što očekujemo opremu«, kaže Arbanas, koji je deset godina prije početka rada u ovom pogonu radio u realnom sektoru.

Od početka rada prije dvije godine Sfera Visia je proizvela nešto malo manje od pet tisuća sapuna. Prihodi ostvareni od prodaje ulažu se u daljnju proizvodnju, a dio usmjerava u programe rehabilitacije slijepih i slabovidnih. Financijska sredstva za pokretanje projekta osigurana su natječajem Grada Zagreba , a ideja o proizvodnji sapuna s točkicama nastala je pak kao rezultat radionica za izradu sapuna u prostorijama Udruge slijepih Zagreb, gdje su rehabilitatori i terapeuti podučavali članove udruge kako samostalno izraditi sapun u kućnim uvjetima. Veliki interes na koji su naišli te oduševljenje i spretnost članova potaknuli su ideju otvaranja ovog malog pogona.

Odlična iskustva s djecom

Voditelj projekta »Sapuni s točkicama« i izvršni direktor Udruge slijepih Zagreb je Goran Denis Tomašković, čija nas životna priča također uči da predrasuda ne smijemo imati. Vid je izgubio sa devet godina, a redovnu osnovnu i srednju školu završio je u Centru »Vinko Bek« za odgoj i obrazovanje slijepe i slabovidne djece. »Diplomirao sam povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zatim i, na istom fakultetu, poslijediplomski studij novije povijesti te stekao magisterij znanosti.

U svom sam prosvjetnom radu tri godine radio kao nastavnik povijesti u redovnoj osnovnoj školi, i 14 godina u redovnoj srednjoj školi u Svetom Ivanu Zelini. Najveću podršku u svom obrazovanju i osposobljavanju imao sam od roditelja i nekih nastavnika. Uvijek sam svoje obveze postavljao tako da sam ih prilagođavao svojim sposobnostima i mogućnostima kao osoba s oštećenjem vida«, kaže Tomašković.

Tijekom rada u školi, napominje, nije imao negativnih iskustava vezanih uz oštećenje vida. »Na početku je bilo malo rezerve i nesigurnosti kod nekih ljudi u školi, ali sam ih vrlo brzo uvjerio da taj posao mogu obavljati. S djecom i mladima imam odlična iskustva, u svakom razredu je bilo onih koji su mi znali asistirati, posebno vezano uz administrativne poslove koje sam obavljao kao razrednik. Prije šest sam godina otišao iz prosvjete budući da sam tražio promjenu, stjecanje novih znanja i iskustava. Otad sam u Udruzi slijepih Zagreb kao tajnik, odnosno sad kao izvršni direktor«, kaže Tomašković.

Iako je pravo na rad jedno od temeljnih ljudskih prava, slijepi su u našem društvu, baš kao i većina osoba s invaliditetom, marginalizirani. Njihova je prisutnost na tržištu rada mala, ako ne i zanemariva, jer od oko 200 tisuća osoba s invaliditetom u radnoj dobi, od kojih bi najmanje trećina mogla raditi neki posao, radi njih svega oko 6.600. Kako ističu u Sfera Visiji, razlozi za to su zastarjeli način obrazovanja, nedovoljan trud uložen u razvijanje zanimanja za slijepe osobe u skladu sa zahtjevima tržišta rada te u razvijanje ovladavanja suvremenih tehnologija.

Nažalost, među slijepima i slabovidnima još uvijek prevladavaju zanimanja poput telefonista, masera, fizioterapeuta, dok je mala zastupljenost drugih profesija, i ona ponajprije ovisi o angažiranosti pojedinca. U novije vrijeme sve više slijepih i visoko slabovidnih osoba visoko se obrazuje usprkos svom invaliditetu. Tome uvelike pridonose nove tehnologije, poput raznih čitača ekrana.

Volja i trud

Još jedan razlog slaboj prisutnosti slijepih osoba na tržištu rada su i predrasude. Zatvoren um, nepoznavanje mogućnosti slijepih osoba i nedovoljna volja odnosno želja da se vidi i omogući slijepoj osobi da ostvari svoj potencijal još je jedan od razloga malom postotku zaposlenih. Nažalost, kažu u ovoj maloj mirisnoj tvornici, u Hrvatskoj su rehabilitacijski programi nedovoljni, i mali broj slijepih osoba ih završi. Još jedna otežavajuća okolnost je i to što su programi rehabilitacije centralizirani u Zagrebu.

Ima li volje i truda, i slabovidne odnosno slijepe osobe mogu puno naučiti, kaže Barbara. Imala je sreću, smije se, što je dijete sa sela, i nije bilo teoretske šanse da ide u specijalnu školu, dok se kasnije podrazumijevalo da ide i na fakultet. »Djeci treba dati priliku, a ne ih u startu ograničavati na zanimanja koja specijalne škole nude. Dario je, eto, jako pametan čovjek, izuzetno brzo uči sve o kemiji što mu govorim, i računa brže od mene, spretan je, a mogao je, nažalost, birati između samo nekoliko poslova koje mu je specijalno školovanje nudilo.

Osim toga, potencijalni poslodavci ne bi smjeli zaboravljati da su druga naša osjetila puno izoštrenija nego kod videćih ljudi«, kaže kroz smijeh Barbara. Osim što je magistrica primijenjene kemije, ona se bavi i jogom, planinari, puno čita, kreativna je i izuzetno vedre naravi. »Volim čitati knjige i koristiti oči koliko god, i dokle god mogu. I moj mi doktor uvijek kaže – ne napreži se, ali koristi oči, što ja i radim.

Nije da baš mogu čitati knjigu od 250 stranica, jer mi za to trebaju tri mjeseca, ali čitam, što mi je puno draže od glasovno reproduciranih knjiga«, pojašnjava Barbara.
Zato, kad budete birali poklon za svoje poslovne partnere ili prijatelje, sjetite se ove male, ali predane ekipe koja u Heinzelovoj izrađuje sapune s »brajicom« – kupit ćete originalan poklon, a ovim dragim ljudima pak osigurati šansu za bolji, ispunjeniji život.