Marinko Vukobratović: Sve što zaradim od turizma ulažem u poljoprivredu

Mladi lički poljoprivrednik Marinko Vukobratović, svoju je osnovnu djelatnost proširio na seoski turizam. Prije 6 godina odlučio je napraviti veliku životnu promjenu, napustio je Zagreb i posao turističkog vodiča te s obitelji preselio u selo Grabušić nedaleko Korenice. Protekle godine bio je jedan od 20 finalista u izboru za najboljeg mladog poljoprivrednika Hrvatske, piše Lika Club.

"Imam desetak konja, krave, ovih škotskih imam pet komada, telad, imam 15-20 ovaca, pčele i ekološki med“, objašnjava Marinko.

Njegova početna vizija, kaže, ostala je nepromijenjena - i dalje vjeruje da je jedini ispravan put živjeti na selu, u skladu s prirodom i proizvoditi vlastitu hranu, biti samostalan i neovisan. No, kako kaže Marinko, otvaranjem OPG-a gubi se ta sva sloboda.

"Kreću ulaganja, rokovi, obveze, doprinosi, inspekcije, kontrole, nadzorna tijela. Bez mehanizacije sam ušao, pa onda stara mehanizacija, a sada sve to zahtijeva novu mehanizaciju, a nova ima visoke troškove, kvarovi nisu mali… Tako da čovjek ide sve dublje i sve se više udaljava od onog cilja da živi u svojoj kući s deset ovaca i vrtom, proizvodi svoju hranu i ima tri košnice pčela, da ima med za sebe“, dodaje

Previše administracije
Prisjeća se vremena kada je pokretao OPG, prije deset godina. Tada su uvjeti i mogućnosti za prodaju i plasman proizvoda, kao i šanse za napredovanje, bili znatno povoljniji nego danas.

"Danas bez ogromnog kapitala nemate što ulaziti u poljoprivredu. I bez velike obitelji. Neka to bude jasno svima", kazuje Marinko.

Živjeti na selu, kako su i naši stari prije živjeli do unazad dvije generacije, taj tradicionalni pojam poljoprivrede, kaže Marinko, više ne postoji.

"Ljudi se gube u obvezama i poslovima, u suvremenom načinu života i svemu što on nosi. A poljoprivreda nije ništa drugo nego oblik industrije i užurbanog života. Čim otvorite OPG, dobijete matični broj, svoj broj, žiro račun i ostalo. I to je firma. To nije način života kakav ste htjeli, živjeti u skladu s prirodom", objašnjava.

Administracija, dodaje, nema nimalo razumijevanja za poljoprivrednike i taj je problem posvuda isti.

"Jučer sam pričao baš s gostima iz Australije. Zatekli su me kod ovaca, šišam ovce, prljav i smrdljiv, kažem - to sam izabrao i to je meni lijepo. Meni to nije problem. Ali mi je problem sjesti kasnije i raditi evidenciju i dnevnike, biti podložan procjeni što je napravljeno krivo, što je dobro. Imaš rok 15.5. za jedno, 16.6. za drugo. Osamnaest puta godišnje evidencije o ovcama, neki brojevi… “, žali se

Dodaje da je moral među poljoprivrednicima ozbiljno narušen. "Jako sam ogorčen i razočaran jer nas se ponižava, što se više trudiš i radiš, to te se manje cijeni i više ugnjetava“

Poticaji trn u oku
Marinko ističe kako postoji manji broj poljoprivrednika koji su u posao ušli kao poduzetnici, a to su ljudi iz Zagreba ili drugih urbanih sredina koji su uložili veliki kapital, kupili stada od nekoliko stotina ovaca ili krava te zakupili velike površine zemljišta. Za njih je to isključivo biznis.

Međutim, takvi su rijetki, a upravo zbog njih često se stvara negativna slika o svim poljoprivrednicima: “Ne da se ne cijeni seljak i poljoprivrednik, nego se čak i omalovažava.“

U javnosti često prevladava mišljenje da se nitko ne bi bavio poljoprivredom bez poticaja.

"Trn je u oku kada jedan poljoprivrednik, iz opanaka, iz blata, uđe u X5-icu ili Audi. To je neka sramota. A nije sramota kad čovjek, kraj svoje zemlje, livade, bašče i svega, kupi kartu u jednom smjeru za Njemačku, Švedsku ili Nizozemsku, radi tamo tri mjeseca, spava u garsonijeri s još njih pet i živi na pašteti, samo da bi bio kreditno sposoban. I onda kupi auto na kredit, da bi došao s tim autom u svoje selo i pokazao kako je uspio. E to je normalno, a nije normalno kad čovjek od svog krvi, znoja i rada i ruku zaradi. On nije ukrao te potpore, niti je ukrao tu telad“, priča Marinko.