Polaznicima i poslodavcima diploma važnija od znanja

Iako je cjeloživotno učenje u svijetu već odavno prepoznato kao prava mjera kako bi radnici ostali konkurentni na tržištu rada tijekom cijelog radnog vijeka, u Hrvatskoj je ono još u povojima. Porazna je činjenica da je samo 2,3 posto populacije u Hrvatskoj, u dobi od 24 do 64 godine, uključeno u programe cjeloživotnog učenja, dok je na razini Europske unije taj postotak 10,2. Uz to, upitni su i motivi zbog kojih se pojedinci odlučuju na profesionalnu edukaciju.

Iako i u nas raste svijest o potrebi cjeloživotnog učenja, nedavno je istraživanje pokazalo da je među onima koji su pohađali neki program profesionalne edukacije, stjecanje diplome odnosno certifikata bilo važnije od usvajanja novih znanja. »Ljudima je motiv dobivanje 'papira', a brojni programi koji u reklami ističu kako se određeni stupanj ili zanimanje upisuje u radnu knjižicu, tome pogoduju. Danas je poplava raznih titula koje se upisuju u radnu knjižicu, no pitanje je koje znanje iza toga stoji«, kaže direktorica Centra za poslovni i osobni razvoj Eucamix Gordana Matković.

Pritom navodi primjere jednogodišnjih menadžerskih studija na koje se može upisati svatko, bez ikakvih prijemnih ispita i provjere predznanja. Nakon godinu dana, kaže, postajete menadžer s titulom upisanom u radnu knjižicu, dakle isto kao netko tko je za tu titulu potrošio četiri, pet godina studiranja. Ona stoga smatra da bi Agencija za obrazovanje trebala rigoroznije kontrolirati sve obrazovne programe jer dolazi do devalvacije određenih zanimanja, odnosno njihovih naziva.

»Nerijetko čujemo od ljudi iz raznih učilišta da ne mogu oni biti ti koji će nekom stati na put prema diplomi, s obzirom na to da je riječ o ljudima koji plaćaju 20.000, pa i 30.000 tisuća kuna za godinu«, kaže Matković. Zanimljiv je i podatak da mnogo veće zanimanje vlada za skupljim programima, dok se na one jeftinije gleda s nepovjerenjem. Posebno su nepopularni besplatni programi koji se obično nude u suradnji s nekom od državnih institucija, jer prevladava mišljenje da nešto besplatno ne može biti kvalitetno. No, riječ je o uobičajenim programima koji se inače »prodaju«.

Prema riječima direktora Centra za obrazovanje Infokatedra Marija Vukića, za tečajeve koji su u njihovom Centru inače jako traženi, naglo splasne zanimanje kad, primjerice, Zavod za zapošljavanje želi poslati grupu nezaposlenih radnika iz svoje evidencije na informatičko obrazovanje.

»Jedva oformimo grupe, a kad i uspijemo, ti ljudi su prilično nezainteresirani za učenje«, ustvrdio je Vukić na nedavno održanom okruglom stolu posvećenom cjeloživotnom obrazovanju. No, kako je istaknuto tom prigodom, nije problem samo u radnicima. Iako još premalo poslodavaca ulaže u obrazovanje svojih radnika, i među onima koji ulažu mali je broj onih koje stvarno zanima koliko su njihovi zaposlenici naučili. Većina poslodavaca, upozoreno je, uopće ne prati povratne rezultate edukacije koju zaposlenici polaze.

Direktor akademije Life Long Learning Predrag Pale naglašava da u Hrvatskoj trenutačno poslodavci, ali i zaposlenici, na edukaciju gledaju kroz novac. »Uglavnom procjenjuju koliko im veću plaću može donijeti završeni tečaj, a manje što su stvarno dobili. Razmišljaju kako će nakon edukacije otići u drugu organizaciju i usredotočiti se na razvoj svoje karijere«, ističe Pale.

Sve veći broj odraslih uključen u neki oblik obrazovanja
S obzirom na to da ljudi danas žive u potpuno drukčijem medijskom i gospodarskom okruženju nego prije samo nekoliko desetljeća, pokazalo se da obrazovanjem u djetinjstvu i mladosti, ma koliko ono bilo kvalitetno, nije moguće pripremiti čovjeka za sve buduće životne uloge i zadaće. Stoga je sredinom prošlog stoljeća Unesco izradio koncept cjeloživotnog obrazovanja kao osnove za vođenje prosvjetne politike u zemljama članicama. Uz to, »Bijeli dokument« Europske komisije iz 1995. također je stvorio viziju »društva koje uči«. U razvijenim je zemljama tako sve veći broj odraslih uključen u neki oblik obrazovanja te se, primjerice, u Švedskoj i Japanu taj udjel kreće oko 50 posto. U Hrvatskoj, pak, obrazovna struktura pokazuje da čak više od 20 posto stanovništva starijeg od 15 godina ima nepotpuno ili nezavršeno osnovno školovanje.